Dana 12. srpnja 1799. simbolički je utemeljeno Carstvo Sikha kad je znameniti vladar Ranjit Singh osvojio grad Lahore, njegovu buduću prijestolnicu (danas u Pakistanu). Tad je, naime, trajao rat između Sikha i Afganaca, koji su Sikhi pobijedili i izborili vlastitu državu. Granice nove države protezale su se od Afganistana na zapadu do Tibeta na istoku, te od Kašmira na sjeveru do Sinda na jugu.
Sikhi su u povijesti živjeli većinom na području Pandžaba (Punjab) – prostoru na granici današnje Indije i Pakistana. Pojam Sikh u pravilu se odnosi i na pristaše religije nastale u 15. stoljeću i na pripadnike naroda. Pandžab se prostire na pet rijeka koje se ulijevaju u Ind (ime Pandžab može se otprilike prevesti kao pet rijeka). Nekoć su Sikhi živjeli u konfederaciji 12 teritorija, a moćni vladar Ranjit Singh bio je taj koji je ujedinio te teritorije i stvorio Carstvo Sikha. Singh je 1801. i formalno postao maharadža Carstva Sikha. Njegova se vladvina smatra vrhuncem kulture, umjetnosti i vojne moći Sikha, a pamti ga se i po tolerantnoj politici prema ljudima drugih vjera, tako da su u njegovoj vojsci i administraciji pored Sikha služili hinduisti, muslimani i Europljani.
Nakon njegove smrti 1839. Carstvo su oslabili unutarnji sukobi, a 1849. srušili su ga Britanci i podijelili na manje teritorijalne jedinice. Sikhizam je, međutim, opstao kao religija, a danas se procjenjuje da ima oko 27 milijuna pristaša. Većina ih živi u Pandžabu.
Piše: Boris Blažina
Original možete pronaći na povijest.hr