Podignutim hrvatskim tužbama protiv Mola, bivši premijer Zoran Milanović je pokazao nerazumijevanje biti državničke politike koja štiti dugoročne hrvatske nacionalne interese. Tim ratobornim odnosom prema mađarskoj službenoj politici, Milanovićeva vlada je dugoročno nanijela štetu hrvatskoj državi koja višestruko nadilazi vrijednost Molove (mađarske) investicije u Inu!
Osim što je u rujnu odobrena suglasnost za dokapitalizaciju holdinga Đure Đakovića iz Slavonskog Broda, kojom gubimo i većinsko vlasništvo, hrvatska država je i rujanskom prodajom 11,75 posto dionica Luke Rijeka poljskoj kompaniji OT Logistics (koje su platili 79,20 milijuna kuna) i poslije potpisanim međudioničarskim ugovorom, izgubila pravo većinskog upravljanja i u drugom strateškom (ili nam se to čini takvim) hrvatskom poduzeću – Luci Rijeka.
Potpisanim međudioničarskim ugovorom od 19. rujna 2017., između poljske firme OT Logistics, Alianz ZB i Erste društva za upravljanje mirovinskim fondom zajedno imaju 56 posto vlasništva i zajedno će provoditi poslovnu politiku radi usuglašavanja i provedbe zajedničkih interesa.
Slovenci ne daju Luku Koper, Luka Rijeka – gubi
Nevjerojatna nezainteresiranost hrvatske politike za bilo koje konkretne poslovne projekte i odustajanje od aktivnije uloge u takvim projektima koji imaju kumulativno najdisperzivniji utjecaj na ekonomski život lokalnih zajednica i države, govori o izostanku bilo kakve strateške politike naših vlada i ministarstava.
Za razliku od naše politike, slovenska država je i dalje većinski vlasnik Luke Kopar s planom ulaganja od 200 milijuna eura za razdoblje od 2016. do 2020. i jasnom vizijom integralnog transporta koji uključuje i izgradnju drugog kolosijeka pruge Koper-Divača (vrijednog 1,7 milijardi eura) koja, nakon slovensko-mađarskog sporazuma o izboru Luke Kopar za glavnu mađarsku pomorsku luku, postaje slovenski politički imperativ.
Tim sporazumom Slovenije i Mađarske, zadan je težak udarac hrvatskim interesima, jer su tim činom stoljetna upućenost i suživot dviju nacija – hrvatske i mađarske – dokinuti. Tako je kratkovidna “politika dišpeta” Milanovića i Vrdoljaka za unutarnja dnevno-politička prepucavanja koja (politika) nema veze s dugoročnim strateškim interesima hrvatske državničke politike, odvela Mađare u slovensko krilo.
Podignutim hrvatskim tužbama protiv Mola, bivši premijer Zoran Milanović je pokazao nerazumijevanje biti državničke politike koja štiti dugoročne hrvatske nacionalne interese. Tim ratobornim odnosom prema mađarskoj službenoj politici, Milanovićeva vlada je dugoročno nanijela štetu hrvatskoj državi koja višestruko nadilazi vrijednost Molove (mađarske) investicije u Inu!
A nažalost, nitko od hrvatskih političara (osim bivšeg premijera Tomislava Karamarka!) nije javno progovorio o svim katastrofalnim ekonomskim i političkim posljedicama državničke politike Milanovićeve vlade, za koju bi ruski ministar Lavrov rekao da je na razini dječjih vrtića.
Slovenci hitno grade prugu Koper-Divača
A upravo je u Sloveniji prošli tjedan održan referendum građanske inicijative na koji nije izašao dovoljan broj glasača kako bi osporili odluku slovenske Vlade o raspisivanju natječaja za izgradnju drugog kolosijeka pruge Kopar-Divača, koji bi bio izuzet iz nacionalne mreže Slovenskih željeznica, kako bi se privukao potencijalno što veći broj investitora na natječaj za taj posao, procjenjuje se, vrijedan 1,7 milijardi eura.
Dok se u našem okruženju vodi velika utrka s vremenom i osvajanjima što boljih uvjeta međusobno konkurentnih pravaca (austrijski, slovenski, hrvatski) integralnog transporta, nama za modernizaciju 38 kilometara pruge Dugo Selo-Križevci, vrijedne 200 milijuna eura, treba gotovo 4 godine (45 mjeseci!?).
Austrijanci u svoj projekt južnog prometnog pravca s najtežim dijelom projekta Koralmbahnom (istoimeni tunel dužine 33 kilometra, vrijedan 5 milijardi eura) povezat će Štajersku i Korušku superbrzom prugom (brzina 250 km/h) s Udinama i na taj način omogućiti brzo prometovanje jednim od glavnih mediteranskih pravaca koji vodi iz Španjolske, Francuske, Italije, Austrije, Češke i Slovačke do poljske luke Gdanjsk i njemačkih Rostocka i Hamburga. Koralmbahn dijelom tok pravca, udaljenost od 130 km između Graza i Klagenfurta, prelazit će se za 45 minuta, a čitava trasa s priključkom na južni terminal integralnog prijevoza u Grazu, koštat će više od 12 milijardi eura!
Nažalost, jedna loša stvar hrvatskog osamostaljenja je – gubitak globalnog značaja tako malog teritorija i malog broja stanovništva, tako da zaobilazak Hrvatske u europskim strateškim prometnim koridorima treba gledati i kroz tu prizmu, a ne samo kroz prizmu ratnih događanja na ovim prostorima.
Ekonomski i civilizacijski značaj ovog austrijskog projekta za čitavu ekonomiju, daleko nadilazi trošak ulaganja, jer otvara nove perspektive za ubrzanje ekonomije, mobilnost ljudi, turističke perspektive koje nose koridori i trase super brzih željeznica (preko 200 km/h) koje su iz naše pozicije duboke depresije, u kojoj projekt Pelješkog mosta (500 milijuna eura) i nakon desetljeća svečarskih izbornih otvaranja radova i dalje – čeka europsku milostinju.
Stalnim naglašavanjem da je to novac iz europskih fondova (dijelom bespovratan!) želi se naglasiti značaj Europske unije, bez čijeg uplitanja, eto, jedna mala državica kao što je Hrvatska, ne može desetljeće sama, uz svoj ponos i sama iz svog proračuna, financirati tako značajan strateški projekt. Dok raznim udrugama (čast izuzetcima), iza kojih uglavnom stoje politički obojeni pojedinci, svaki godišnji državni proračun namijenjuje milijarde kuna (2,5 milijardi kuna! – procijenjena je vrijednost građevinske konstrukcije Pelješkog mosta bez pristupnih cesta…).
Europski igrači uzeli su krvotok hrvatske ekonomije
Sustavno zaglupljivanje širokih narodnih masa europskim fondovima, dio je sustavne politike kojim se želi Europsku uniju prikazati dobročiniteljem i starateljem (našim novcima koje uplaćujemo za članstvo u EU-u!), koja brine za svoje članice u skladu s ciljevima, obvezama i pravima koje su definirali veliki igrači u Uniji, a malima ostavljamo mrvice, pa nek’ se snalaze!
Preuzimanjem hrvatskih banaka i instaliranjem guvernera HNB-a, bez mogućnosti vođenja monetarne politike u interesu hrvatske države, europski veliki igrači uzeli su nam krvotok hrvatske ekonomije bez šanse za bilo kakav smisleni razvoj, pa onda egzodus Hrvata u svijet – nije čudan, a civilzacijsko srozavanje standarda stanovništva i društva je – očekivana posljedica (pogledajte izgled zagrebačke Ilice od Frankopanske ulice na zapad).
Demagoško definiranje uloge HNB-a, samo na stabilnost makro-ekonomskih pokazatelja, sa zaglupljujućom stabilnošću tečaja kune (bez komponente razvojne politike) koji omogućava ostvarivanje interesa stranih vlasnika banaka koje djeluju u Hrvatskoj, glavni su razlog hrvatskog egzodusa u svijet.
I jedna Švedska devalvira svoju krunu 20-ak posto, ako je to interes razvoja društva, a ne samo čina stabilnosti, što govori da je u monetarnoj komponenti dominantniji element razvoja, od same stabilnosti, koja uključuje dominantni interes stranih vlasnika naših banaka koje stoga niti zanima naše gospodarstvo, niti razvoj društva! I zato Vam se događa da kad kao mali poduzetnik dođete u banku koja je u stranom vlasništvu i gdje ste komitent već godinama i s milijunskim prometom, o Vama i Vašem poslovanju – ne znaju ništa!
Slovenski Koper do 1957. godine nije ni imao ozbiljnu luku, a danas promet koparske luke dvostruko i više premašuje promet riječke luke, s tradicijom od kraja 19. stoljeća, koja je u bivšoj Jugoslaviji imala više od 50 posto ukupnog teretnog transporta jugoslavenskih luka. A naša politika već 20 godina agitpropovski priča o nizinskoj prugi Zagreb-Rijeka, dok nam vlakovi i dalje voze (kad voze!) ovu udaljenost u najboljem slučaju gotovo – 4 sata (za usporedbu, relaciju Zagreb-Slavonski Brod, vlak danas vozi 3 sata i 10 minuta, a 1990. je vozio sat i 40 minuta).
Dičimo se našom pomorskom poviješću, a nismo u stanju povezati naše jadranske luke s lukama zemalja jadransko-jonskog bazena (Crna Gora, Albanija, Grčka), te Turske, dok nam ispred naših otoka prolaze desetine grčkih, talijanskih, turskih brodova, uglavnom s odredištima u sjeverno-talijanskim lukama (Ancona, Ravena, Venecija,Trst) i u Kopru, odakle je infrastukturna povezanost prema zapadu – puno bolja. Ako, pak, kao putnik želite brodom iz bilo koje naše luke u Albaniju i Grčku, morate prvo otići u Italiju, pa iz njihovih luka u dotične zemlje.
Unatoč silnim neoliberalnim lamentiranjima o tržištu kao regulatoru sveg živoga na ovom svijetu, ni jedna uspješna država ne razvija svoju ekonomiju bez ozbiljnih strateških odrednica iza čijih inicijativa i provedbi ne stoji država. U suprotnom to završi kao slučaj Enron iz 2001. godine, najvećim svjetskim bankrotom u povijesti i gubitkom od 65 milijardi dolara.
Napoleon i nacionalno osviješteni bankar
Malo tržište, mali broj stanovnika, banke u stranom vlasništvu, nevalorizirani svi resursi u vlasništvu države i pojedinaca, globalne ekonomske-sigurnosno geopolitičke igre, samo su neki od elemenata koji određuju razvojne potencijale jedne zajednice, kao što je Hrvatska, koja nikako da dostigne više stope rasta BDP-a koje bi osigurale zadržavanje hrvatskog stanovništva na svom stoljetnom teritoriju (ovo potonje se čini bitnijem za opstanak jednog naroda, jer samo postojanje
hrvatske države u datom kontekstu uopće nije jamstvo da će taj narod i opstati na tom prostoru).
Jer, očito i danas, 200 godina poslije, ostaje aktualna Napoleonovo izjava nakon bitke kod Waterlooa, da je za državu i njene interese krucijalno imati nacionalno osviještenog bankara (što on nije imao jer je Rotschild kupnjom engleskih obveznica u tim prijelomnim trenucima stao na stranu onog koji njemu osobno nosi više interesa i koristi).
Povijest je majka učiteljica za one koji znaju čitati!