BILA JEDNOM ZEMLJA KOŠARKE, HRVATSKA! Problemi se guraju pod tepih, ali to nije sve, može biti još gore.. Što nas sve čeka?

Hrvatska košarkaška reprezentacija nije uspjela izboriti nastup na Olimpijskim igrama u Tokiju. Od izabranika Veljka Mršića bolji je bio Acin Brazil, a zatim i bitno oslabljena Njemačka.

Nažalost, ni fantastični Bojan Bogdanović nije nam pomogao. Činjenica da je protiv Njemačke ubacio pola hrvatskih koševa je poražavajuća, a činjenica da mu je falio još jedan suigrač koji bi povukao te donio Hrvatskoj pobjedu, još je gora. Mršić je donosio neke poprilično čudne odluke tijekom utakmice, a mnogi se i dalje pitaju u čemu je problem? Treneru, igračima, Savezu? Možda svemu navedenom.

Hrvatska je nekoć bila košarkaška velesila, ali i danas se možemo pohvaliti s igračima u NBA-u, naše reprezentacije često naprave sjajan rezultat na prvenstvima za mlađe uzraste, pa gdje nam onda zapinje i to konstantno?


Eh, te 90-e…
Trebamo li se prisjećati Dražena, Rađe, Kukoča, Arapovića, Vrankovića, Tabaka i ostatka ekipe iz ’92? Uzeli smo srebro na Olimpijskim igrama, a dvije godine kasnije (i to nakon što je Dražen poginuo i slomio cijelu Hrvatsku) dečki su došli do bronce na Svjetskom prvenstvu. Uzeli smo i dvije brončane medalje na EuroBasketima 1993. i 1995., a onda je sve stalo.

Naše mlade ekipe tijekom 2000-ih redovito su harale na europskim i svjetskim smotrama, ali što se dogodi kada oni dođu među seniore? Prije šest godina naša mlada reprezentacija nastupala je na Svjetskom prvenstvu do 19 godina te su poraženi u finalu od SAD-a. Nije to bila nikakva sramota, dapače. Jayson Tatum koji je jedan od najboljih mladih igrača u NBA ligi tada je nastupao za SAD, a bili su tu još Jalen Brunson, Terrence Ferguson, Josh Jackson, Alonzo Trier, Harry Giles pa čak i Zadrov Chinanu Onuaku. Svi su oni redom igrali ili igraju u NBA ligi, a nasuprot njih našli su se mladi Hrvati; Zubac, Arapović, Slavica, Žižić, Božić, Kapusta…



Naši mladići pružili su fantastičan otpor, Arapović je odigrao sjajan turnir, baš kao i Nik Slavica, a upravo njih dvojicu možemo pogledati te njihove karijere usporediti s hrvatskom košarkom. Arapović je 2015. bio uvršten u najbolju petorku turnira, Slavica je također igrao fantastično te ćemo svi pamtiti njegovu blokadu na Tatumu, jednom od najvećih zvijezda NBA lige. Slavica je svoju karijeru započeo u Ciboni te mu se predviđala fantastična karijera, slično kao i mlađem Arapoviću. Obojica su svoje prilike dobivali na kapaljku, razvoj nije išao u smjeru u kojem su to mnogi zamislili. Obojici se predviđala NBA karijera, jedan je u Škrljevu, a drugi trenutno bez kluba…

Treneri, igrači, mediji, Savez?

Naši mladi igrači sjajno igraju na prvenstvima, ponajviše jer se tamo još ne zahtjeva puno taktike i discipline, a kada igraju protiv profesionalaca ne mogu napraviti puno toga. Je li problem u našim trenerima koji ih ne razvijaju na pravi način? Mladima je uvijek bilo teško dobiti šansu u prvoj momčadi i često bi stagnirali i karijere nastavljali u slabijim hrvatskim klubovima, čast izuzecima. Osim što, očito, treneri ne pružaju dovoljnu podršku, ali i obrazovanje mladih igrača, je li problem i u njima? Mediji često vole raditi “nove” Petroviće, Kukoče, Rađe od naših mladih igrača, a možda je to pretežak teret s kojim se oni moraju nositi. Slične smo situacije mogli vidjeti upravo i u SAD-u. Zašto mi zavidimo Sloveniji i Dončiću te Srbiji (iako su i oni pretrpjeli težak udarac ne plasiravši se na OI ove godine) kad nama jednostavno ne ide?

Jesu li jednostavno talentiraniji? Vjerojatno, ali reći da mi nemamo talenta bio bi grijeg. Srbi su na primjer uvijek imali pravog trenera. Čovjeka koji bi okupio najbolje te iz njih izvukao najbolje, reagirao u pravim trenucima, ali se i sjajno pripremao za protivnike. Nakon poraza od Njemačke Rađa i Vranković pod autobus su bacili Mršića. Vjerojatno i s pravom, napravio  je nekoliko poteza koji su potpuno neobjašnjivi, ponajviše kada je bilo u pitanju branjenje njemačkog beka Loa. No, tko ga je postavio za trenera? Zašto naš Savez nije sposoban pronaći pravu osobu za voditi reprezentaciju?

 

Možda da se vratimo na prošlu Olimpijadu kada nas je vodio Aco Petrović. U četvrtfinalu zaustavili su nas upravo Srbi koji su slavili 86:83 i tada smo mogli slušati o pogreškama trenera, ali taj nas je trener doveo na Olimpijadu i to preko Grčke i Italije! Ekipe koje su puno moćnije od Njemačke i Brazila protiv kojih smo igrali ove godine. U grupi su nas porazili Nigerijci i Argentinci. Dok poraz od Argentine nije toliko iznenađujuć, onaj protiv Nigerije svakako jest, ali treba dodati i kako smo slavili protiv Španjolaca, Litve i Brazila. Mnogi su bili ljuti što je Hrvatska ispala, ali ispali smo od, ruku na srce, boljih, jačih Srba.

Nerealna navijačka očekivanja?

Igrači i trener 2016. godine primali su gomilu kritika, a usudio bih se reći zbog nerealnih očekivanja hrvatske javnosti. Često nam se to događa, ne samo u košarci, ali također smatram da izboriti Tokio protiv oslabljenog Brazila te nekompletne Njemačke nije bilo nimalo nerealno. Nažalost, Hrvatska nema play-makera, nema ga godinama i to nikako ne možemo zakrpati. Imamo Bojana Bogdanovića koji na svakom turniru isporučuje minimalno 20 poena i trga se iz utakmice u utakmicu. Imali smo i Hezonju kojeg cijela Hrvatska kritizira zbog njegovih toplo-hladno odnosa s reprezentacijom, ali ruku na srce Hez je ‘rovario’ za Hrvatsku te uz Bogdanovića bio jedini koji je mogao nešto pogoditi.

Ostatak momčadi jednostavno nije dovoljno kvalitetan. Na našu žalost, ali na njegovu sreću Dario Šarić igra finale NBA lige (čestitke Dario!) te nam nije bio na raspolaganju. Zubac se praktički do jučer, upravo protiv Darija, borio za to finale, dok se Luka Šamanić teško ozlijedio na kraju sezone baš kao i naš Kruno Simon (Upravo je Đuro često znao biti naš play-maker, a tu nam sjajno paše i Dario sa svojom vizijom i košarkaškim IQ-om). Četverac koji bi nam uvelike pomogao, pa možda nas i plasirao na OI, ali bismo li imali kvalitete za veći rezultat od toga?

Vjerojatno ne, a naši igrači kao i trener ponovno bi pretrpjeli drvlje i kamenje, ali nije u njima problem. Riba smrdi od glave. Hrvatski košarkaški savez radi očajan posao, ne u posljednjih tjedan ili mjesec dana, oni rade katastrofalan posao godinama, a zbog toga trpi i naša košarka. Trpe mladi koji se nikako ne mogu etablirati u prave profesionalce, trpi naša liga koja je iz godine u godinu sve slabija (a rezultati naših klubova u regionalnoj ligi ni ne postoje posljednjih pet, šest godina), trpe navijači, trpe igrači. Trpi i Bojan Bogdanović čije smo najbolje košarkaške godine bacili nepovratno u vjetar, čovjek koji nikada nije uzeo slobodno ljeto, čovjek koji je uvijek tu bio za reprezentaciju, čovjek koji se slomio u plač nakon još jednog neuspjeha Hrvatske… (Slično je i s Darijem koji nikada nije obdio poziv ako je bio u mogućnosti doći, ali gledamo Babu kao vođu ove generacije i najboljeg igrača iste).

Nažalost naš problem nije se dogodio prije nekoliko dana nakon poraza od Brazila ili Njemačke, naš problem je tu godinama, ali ti problemi guraju se pod tepih i zato Hrvatska nije zemlja košarke, ne više i tko zna koliko još…

 

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI