BORILI SMO SE U RATU DA BI SE TO POSTIGLO: Slučaj sportskog ‘bijega’ u Srbiju nije ni prvi ni zadnji takav slučaj!

Nekad nas u sportu fasciniraju transferi, svojim financijskim iznosima, napose u nogometu. No, isto nas mogu zapanjiti transferi uspješnih sportaša koji se odluče nastupati za državu u kojoj nisu rođeni i od koje su državljanstvo dobili tek naknadno.

Nekoliko zanimljivih priča potvrđuju ovaj zaključak, a ovih dana ima i aktualnih slučajeva koji nas tjeraju na razmišljanje i stavove. Dakako, mišljenja o tome su podijeljena, jedni su za, drugi protiv. Ne samo to, neki ih proklinju, drugi podržavaju!

Što je zapravo posrijedi?


Pokušat ćemo odgovoriti nakon što spomenemo nekoliko tih baš zanimljivih priča.

Spomenimo najprije priču staru više od desetljeća. Onu o skijaškom biatloncu Jakovu Faku. On je još 2010. godine osvojio brončanu medalju za Hrvatsku na Zimskim olimpijskim igrama u Vancouveru. Pa nas je sve iznenadio odlukom, a u tom sportu pravila to dozvoljavaju, da ubuduće nastupa za Sloveniju. Za koju osvaja naslove, medalje, jedan je od najuspješnijih sportaša naših zapadnih susjeda.



Nije mu tada bilo lako, optužbe su pljuštale sa svih strana i prema sportašu i prema Savezu sporta u kojem je svjetska marka. Dugo je Fak šutio, pa je tek prije nekih tri-četiri godine rekao što ga je nagnalo na taj potez… On je na pitanje zašto je to učinio odgovorio:

”Mislim da to nije pitanje za mene nego za one koji su tada bili odgovorni za to. Što se tiče moje sportske karijere, mislim da je bio ispravan zato što je biatlon u Hrvatskoj marginalan sport koji u ono vrijeme nije imao perspektive zato što na žalost, u Hrvatskoj to ljude ne zanima. Osobno, radi nekoliko ljudi koji su bili nesposobni i još uvijek su vjerojatno nesposobni po tom pitanju, bez ambicija i bez vizije, prije svega govorim o ljudima u biatlonskom savezu koji su ga onda vodili, nisam želio potrošiti svoj talent”!

Sljedeća priča… Djevojka iz Ploča, Marta Batinović, izvrsna vratara odlučila je tako braniti za reprezentaciju Crne Gore. Jest, igrala je ona i u podgoričkoj Budućnosti gdje je zacijelo stekla kontakte, no njena odluka bila je poput groma iz vedra neba, A 2015. godine bila je proglašena i najboljom rukometašicom Hrvatske.

Što je nju nagnalo na taj čin, samo želja za sportskim usavršavanjem i napretkom ili nešto drugo? Njena priča je dirljiva, a odluka? Govorila je:

”Dogodio se jedan veliki nesporazum jer sam otišla igrati u Crnu Goru i pričalo se da ću igrati za njihovu reprezentaciju, što nije bilo točno. Bila sam usred najtežega razdoblja u životu, umrla mi je mama i nisam se osjećala dobro, a trebala sam igrati za Hrvatsku. Otkazala sam jer sam htjela samo biti kod kuće. Za mjesec dana je opet bilo reprezentativno okupljanje, ali sam dobila temperaturu. Valjda se organizam iscrpio nakon majčine smrti. Išla sam i pod temperaturom, a da skratim priču, nisu mi vjerovali! I onda sam rekla da mi ne trebaju ljudi koji mi u tom delikatnome trenutku nisu vjerovali”.

Očito je puklo na relaciji; Savez – sportašica.

“Reprezentacija je svetinja, sve pripreme dotad sam prošla, puklo mi je rame protiv Francuske, htjela sam i takva stati na gol. Igrala sam s rupturom ramena, nikad nisam odbila Hrvatsku! I prvi put kad sam iz opravdanih razloga odbila, nisu mi vjerovali. Odlučila sam da je gotovo. Igrala sam iz ljubavi prema domovini, ali ako nisu stali iza mene i vjerovali mi, onda to više nije imalo smisla. Nitko mi se kasnije više nije javljao, nisu mi čestitali ni kad sam rodila”.

Veli da nije zažalila.
“Dobila sam priliku i prihvatila je. Djevojke su fantastične, tim je vrhunski. Poznajem puno djevojaka koje su promijenile državljanstvo, a ovo je možda bum zato što dolazim iz Hrvatske, ali ne i za mene i moju obitelj. Nikad nismo bili takvi. Želim braniti najbolje što mogu, a ne da razmišljam jesam li došla iz Hrvatske, Srbije ili Afganistana. Ovo je sport. Za mene je najbitnije da me djevojke prihvate, a hoće jer sam s njima igrala dugo. Sve drugo je nebitno”.

Aktualan je slučaj vaterpolista Marka Radulovića, rođenog Riječanina koji je odlučio nastupati za Srbiju. Godinama je igrao za Primorje. Dok…
On veli da mu je prekipjelo čekajući poziv za hrvatsku reprezentaciju. Pa je otišao igrati za Vojvodinu i, kaže, još uvijek čekao poziv od Hrvatske. Nije stigao, pa se odlučio za Srbiju. Kasnije je igrao za Šabac i kragujevački Radnički. Rekao je:
“Još otkad sam otišao iz Primorja nije me zvao nitko iz Hrvatske. Ni iz Saveza, ni iz klubova, niti netko od suigrača. Zaključio sam da uopće ne računaju na mene, a onda je stigao poziv Srbije”.

A igrao je za juniorsku reprezentaciju Hrvatske. Pričao je, opravdavajući svoju odluku:
“Za mlađe hrvatske selekcije igrao sam i na Svjetskom prvenstvu. Međutim, dvije godine me tadašnji izbornik Joško Kreković nije pozivao. Kada sam 2018. iz Primorja prešao u Vojvodinu čekao sam još godinu dana. Nije me zvao nitko iz Hrvatske. Ni iz Saveza, ni iz klubova, niti netko od suigrača. Zaključio sam da uopće ne računaju na mene, a onda je stigao poziv mlade reprezentacije Srbije. Sada sam pozvan i u srpsku A selekciju i prihvatio sam taj poziv”.

Iako je istina možda drugačija. Predsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza Perica Bukić je o svemu govorio:

“Marko Radulović nije ni prvi, a zasigurno ni posljednji koji je kao Srbin umjesto Hrvatske ili Crne Gore sportski i životno izabrao Srbiju. I u tome baš ništa nije sporno. Slično je odabrao i Vlado Vujasinović, koji je čak postao i kapetan Srbije. A moguće je da bi danas imao više sportskih uspjeha da je ostao u Hrvatskoj. To nikad nećemo znati. Crna Gora bi danas vjerojatno imala tri medalje s Olimpijskih igara – umjesto tri četvrta mjesta – da su kojim slučajem Prlainović i Mandić ostali u Crnoj Gori. Ipak, ja sam uvijek za to da igrač i sportski i ljudski odabere sredinu u kojoj se osjeća ispunjenim”.

I dobro je to objasnio Perica Bukić. Ako ima pravo izbora, a moderne demokracije dopuštaju pojedincima, sportašima slobodu izbora, onda se nikome ne može, ne smije zamjeriti zašto za nekoga želi igrati, a za drugoga ne. Makar se sve to događalo i zbog nesporazuma i svađa.

Pravo osobnog izbora je nedodirljivo! I to mora biti jedina istina. Sve druge optužbe, prozivanja i gnušanja nisu civilizacijski doseg prema kojem i naša domovina teži. Tako valja gledati na te stvari. Mnogi se još u razmišljanjima ne mogu maknuti iz ranih devedesetih godina i ratova na ovim prostorima. Hrvatska se borila u Domovinskom ratu upravo da bi bila zemlja sretnijih ljudi i ljudi s pravom izbora. A ovdje se upravo radi o mogućnosti izbora.

Kao što sami sebi želimo slobodu moramo je dati i ostalima. Njihov izbor nas se ne smije ticati. U tome je poanta! I neka je sretno i njima i nama!

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI