Reakcija Kranjčara nakon odlaska njegovog sina iz Dinama u Hajduk u svoje vrijeme, te 2005. godine, bile su pod posebnom paskom javnosti, napose Dinamovih navijača.
Prisjetimo se, početkom 2005. godine zbog loših rezultata kluba, Dinamov dopredsjednik Zdravko Mamić kaznio je igrače smanjenjem plaća, što mladi Niko Kranjčar nije prihvatio tvrdivši da nisu samo igrači krivi za loše rezultate. Nakon toga stavljen je na transfer listu te je njegov odlazak bio siguran. Vuklo ga se od Milana, Valencije, Portsmoutha do Dinama Kijeva i svih moskovskih klubova. Na kraju je završio u najvećem rivalu Dinama, splitskom Hajduku. Taj je transfer popraćen ogromnim medijskim zanimanjem te je bio najveća sportska vijest godine.
U Zagrebu su osvanuli ružni transparenti: “Niko izdajico, Cico pijanico!”
Tek je izjavio:
“Ne razumijem to ogorčenje, zna se zašto je otišao. Pa nije mi sin Niko otišao u vražju mater, sad je u velikom hrvatskom klubu!”
Niko Kranjčar, sin Zlatkov, bio je kao predodređen za buduću veliku zvijezdu Dinama. Već sa 16 i pol godina prozivali su ga velikim talentom i budućnošću hrvatskog nogometa. Prvi službeni nastup za zagrebački Dinamo, zabilježio je 2001. godine sa 16 godina. Tri mjeseca prije svog 17. rođendana postigao je prvi službeni pogodak u prvenstvu.
Sezona 2002./03. potvrdila je silni talent. U Dinamu je trener bio Miroslav Blažević, koji mu je dao kapetansku vrpcu kluba čime je Niko s 18 godina postao najmlađi kapetan u povijesti Dinama. Te je sezone zabilježio sjajne rezultate, s Dinamom je osvojio prvenstvo te bio proglašen najboljim igračem lige.
Nakon toga javnost ga je konstantno uvrštavala u reprezentaciju i tražila od tadašnjeg izbornika Otte Barića da Niko igra s najboljim hrvatskim nogometašima. Izbornik Barić pozvao ga je u A reprezentaciju za prijateljsku utakmicu s Njemačkom 18. veljače 2004. godine u Splitu, ali zbog ozljede Niko nije mogao debitirati u nacionalnom dresu. Njegov konačan debi u hrvatskoj reprezentaciji dogodio se 18. kolovoza 2004. godine u Varaždinu u prijateljskoj utakmici protiv Izraela (1:0 za Hrvatsku). To je ujedno bio i debi njegovog oca Zlatka kao novog izbornika Hrvatske.
Iako je kao igrač Hajduka, sam je to govorio, Niko ostao i navijač najvećeg rivala, u Splitu je dočekan kao nitko prije njega. Navijači Dinama to nikako nisu prihvatili, palivši plave svijeće pred domom njegovih roditelja (kao simbol umrle časti), oblačenje praščića u Hajdukov dres (aludirajući na njegovu kilažu) te zviždanje i gađanje bilo čim za vrijeme derbija.
Niko je u Hajduku nakon adaptacije pružao sjajne partije, a iz Hajduka je transferiran u engleski Portsmouth.
Zlatko Kranjčar uvijek je govorio “da mu je odlazak sina u Hajduk bio pravi potez u tim okolnostima.”