Čilićev poraz ili pobjeda?

Photo: Ivo Cagalj/PIXSELL

Čilićeva mentalna nepripremljenost osnovni je krivac zbog čega do sada nije osvojio barem 5 najvećih naslova u teniskoj karijeri. Njegovo je mjesto u finalima!

Kao dugogodišnji teniski djelatnik, instruktor u tenisu i sudionik na brojnim veteranskim turnirima umišljam si kako mogu dati meritoran komentar na Čilićevo wimbledonsko finale. Ne mogu reći da sam zaluđeni Čilićev fan kao što nisam bio ni fan Gorana Ivaniševića, premda me silno veseli svaki uspjeh hrvatskog športa na bilo kojem polju. Ova dvojica tenisača već sada su upisani zlatnim slovima u povijest hrvatskog sporta zbog činjenice osvajanja po jednog „grand slam“ turnira što je san svakog profesionalnog tenisača.

U tenisu postoji zlatno pravilo „nogu i glave“ i bez nogu i glave kao osnovnih preduvjeta za ostvarivanje profesionalnih rezultata u ovom predivnom, ali i najnapornijem sportu na svijetu uopće, ne možeš očekivati vrhunske pobjedničke rezultate, a osobito ne onakve koji bi se pretvorili u veliki pobjednički niz.

Marin Čilić s obzirom na svoju visinu (198) ima izvanredne noge, kreće se vrlo dobro, koordinacija pokreta mu je na zavidnoj razini, brz je, eksplozivan, ima široku polugu ruku kojom može s manje utroška energije proizvesti veliku brzinu loptice ali…. Svim tim prirodno usađenim osobinama upravlja stožer u glavi, svemoćni mozak. Dakle „glava“ šalje zapovijedi svim ekstremitetima od trenutka donošenja odluke kod svakog udarca, do realizacije istog kako bi se osvajao bod po bod do konačne pobjede ili poraza. I tu za Čilića počinju i završavaju svi problemi. Premda ga svi navedeni fizički gabariti predisponiraju kao velikog pobjednika u nizu on te rezultate ne može ostvariti zbog nepoznate mentalne blokade ili kolokvijalne „crne rupe“ s kojom se suočava gotovo u svakom svom meču. „crnu rupu“ imao je i u četvrtfinalu ovogodišnjeg Wimbledona protiv Mullera, no međutim Muller nije igrač takvog šampionskog autoriteta koji je moga Čilića mentalno poremetiti do te mjere da ga odvede u poraz. Muller nije taj veliki teniski autoritet kakav je Federer, jer sama pojava Federera s druge strane mreže svakom igraču u startu oduzima barem 15% mentalne i fizičke snage. Posljedica toga je strah od poraza s kojim ulaziš u meč.

Što je meč važniji, što je teniska scena raskošnija, a nema veće od Wimbledona, time je strah od poraza sve veći i izraženiji. Strah od poraza čini te mentalno nemoćnim, mentalna nemoć blokira ti mozak, taj vrhunaravni zapovjedni stožer tvoga tijela i onda se dogodi psihički slom kakav je na žalost doživio naš dobri Marin pred očima cijelog Svijeta. Čilićevi žuljevi na tabanima s tim nemaju apsolutno nikakve sveze!

Strah od poraza u pravilu svoja izvorišta ima u djetinjstvu, od samih trenažnih početaka i prvih mečeva za bodove na prvim dječjim turnirima. Psiholozi su dokazali da taj strah koji se akumulira kroz život i karijeru proizvodi gotovo u pravilu obiteljsko okružje zbog potpuno iracionalne valorizacije poraza i pobjede. Često puta bio sam svjedok nevjerojatnim scenama roditeljskog kažnjavanja djece koja bi izgubila neki potpuno nevažan teniski susret na nevažnom teniskom turniru. To ostavlja nesagledive psihičke posljedice na sportskom i svakom budućem životnom polju.



Uvijek sam tvrdio da je Čilićeva mentalna nepripremljenost osnovni krivac zbog čega do sada nije osvojio barem 5 najvećih naslova u teniskoj karijeri. Njegovo je mjesto u finalima! Ovaj zadnji mentalni poraz Čilića, a zapravo velika pobjeda što je uslijed takvog mentalnog stanja uopće ušao u finale, može rezultirati katastrofalnim posljedicama na njegovu buduću karijeru koja s njegovih 28 godina tek treba pobjednički početi i ako njegov tim i roditelji ne poduzmu ozbiljne mjere, može se dogoditi da Čilića kao velikog hrvatskog sportaša zauvijek izgubimo. Marinu Čiliću u timu, uoči svakog turnira, uoči svakog meča, potrebni su psihijatar i psiholog, a prije bilo kojega sljedećeg velikog turnira potrebna je detaljna, cjeloživotna Čilićeva mentalna ispovijed. Čilić se ne može osloniti samo na Gospu iz Međugorja, ne može se osloniti samo na Boga, jer Bog ne trpa milijune funti ljudima u džepove. Bog mu je već poklonio jedan US Open, poklonio mu je zdravo tijelo i razum, poklonio mu je mnoge životne radosti koje prosječan čovjek može samo sanjati. Bog mu nudi sportska znanstvena postignuća na raspolaganje, uhodani znanstveno utemeljen modus operandi pomoću kojega složan tim ljudi dolazi do velikih ljudskih uspjeha i mentalnih  pobjeda.

Dakle pitanje je poraz ili pobjeda Marina Čilića? S obzirom na ovu analizu, s obzirom da je Čilić u ovom finalu imao dva protivnika, sebe i Federera, ovogodišnji Wimbledon za Marina Čilića  ogromna je pobjeda, ali pobjeda koja bi ga zbog psihičkog sloma koji je pokrenuo lavinu psihofizičkih procesa u njegovom tijelu mogla odvesti u nesagledivi gubitak, ako njegov tim brzo i efikasno ne djeluje. Čilić treba zahvaliti Bogu na ovom porazu i konačno riješiti mentalnu blokadu koja ga kao zlokobna sjena  prati kroz cijelu karijeru.

Ipak, „svijet voli pobjednike“ i ove će godine na zlatni pehar biti upisano samo jedno ime koje se pobjednički pamti i pamtit će se kroz cijelu tenisku povijest. A to je ime mentaliste Rogera Federera!

Facebook Comments

Loading...
DIJELI