Vrijeme je da popričamo o Modriću. Kapetan hrvatske nogometne reprezentacije, ponajbolji igrač velikog Real Madrida i vjerojatno najbolji igrač svijeta na svojoj poziciji, s apsolutnim pravom nosi sve te impresivne epitete, ali…
Da, uvijek taj famozni ‘ali’, pa čak i u slučaju Luke Modrića. Ne, nećemo se uopće doticati njegovih pravnih bitki koje vodi u Španjolskoj zbog navodne utaje poreza i u Hrvatskoj zbog spornih aneksa i lažnog svjedočenja u slučaju Mamić. Bavit ćemo se isključivo Modrićevom ulogom u reprezentaciji i tome kako je ona postala veliki problem za Zlatka Dalića.
Shakespeare i Čačić
“Teška je glava koja nosi krunu”, kaže tako William Shakespeare i pogađa ravno u srž naše teze. Modrić, neupitno, nosi krunu u hrvatskoj reprezentaciji i to veliku, masivnu, tešku, zlatnu krunu, a nosi je prvenstveno svojim zaslugama, a sekundarno jer su mu je bivši izbornici baš takvu iskovali.
Ne trebamo se prisjećati previše, Modrić je igrač oko kojeg se vrti sve živo u reprezentaciji. Igrač koji pokreće napade, vraća se u obranu, trčkara po međuprostoru (jedan od rijetkih), igrač koji nabija tempo ili ga spušta, prema potrebi, igrač koji asistira, koji se izvlači na bokove ako vidi priliku od tamo započeti napad, igrač nepogrešvog instinkta koji je u stanju sam samcat riješiti utakmicu ili gotovo nesvjesno utjecati na igru ostalih suigrača, igrač sa sjanim pregledom igre, vrhunskom motorikom. Da ne nabrajamo dalje, Modrić ima još pregršt nogometnih kvaliteta, ali veći dio njih postao je ili će uskoro postati problem u reprezentaciji.
Dolaskom Zlatka Dalića došla je, nadamo se, nova epoha u reprezentaciji Hrvatske. Predugo, ali baš predugo, Hrvatska je bila reprezentacija bez prave igre. Još tamo od kraja mandata Slavena Bilića, popularni Vatreni se muče sa stvaranjem kvalitetne momčadske igre i suviše se oslanjaju na individualne kvalitete pojedinih igrača. Bilo da je riječ o Perišiću, Mandži, Modriću, Kaliniću, reperzentacije je ovisila o raspoloženju jednog ili više njih. Dok je bilo rezultata svi su šutjeli, ali u Čačićevoj eri individualizam u reprezentaciji se najviše osjetio i polako je taktička površnost počela izlaziti na vidjelo.
Modrić se u posljednje dvije godine isprofilirao kao najbolji igrač reprezentacije bez kojega je nezamisliva ijedna utakmica, a kamoli pobjeda. Ako Modrić ‘zašteka’, ‘zaštekali’ su svi. Čačić i društvance iz HNS-a potrudili su se uvjeriti nas sve kako s Modrićem počinje i završava reprezentacija, no je li to baš tako?
Zlatko Dalić odlučio je dokazati kako Hrvatska možda ipak ne ovisi samo o Modriću i kako se utakmica može pobijediti i bez njega. Otkako je preuzeo klupu Hrvatske, Dalić spominje uigravanje novog sustava, moguću promjenu formacije i razvijanje nekih, barem malo složenijih, mehanizama kojima bi Hrvatska mogla zaprijetiti protivnicima opasnijim od Grčke, Moldavije, Kosova…
Prvi potez Dalića po dolasku u reprezentaciju bila je prekomanda Luke Modrića pod egidom da će mu tamo biti puno korisniji i kako će ga osloboditi defenzivnih zadaća i dodatno naglasiti njegove kreativne sposobnosti. E sada, čini se nama kako je to možda samo suptilniji način da se ukaže na jedan ogroman problem koji Modrić donosi u reprezentaciji.
Ako ste gledali posljednjih pet ili deset utakmica Hrvatske jasno vam je da Modrića, na njegovoj prirodnoj poziciji centralnog veznog ne može pratiti nitko u reprezentaciji. Čovjek leti po terenu, ulazi u prostor drugim igračima koji mu se sklanjaju umjesto da odigraju kombinaciju koju im nudi, uz Modrića prirodnoj poziciji Rakitić ne postoji, kao ni Kovačić ni Badelj, istina krila igraju nešto bolje s njim jer ih često gura u prilike (kao što to radi u Realu), ali generalno Modrić u reprezentaciji igra jednakim intenzitetom i primijenjuje ista znanja kao što to radi u Madridu.
Kako ugušiti Luku?
Hrvatska reprezentacija nije Real Madrid, niti je Rakitić Kroos niti je Perišić Ronaldo niti je Kalinić Benzema, a o bekovima da i ne govorimo. Modrić svoj tempo i kvalitetu ne može spustiti, ali ga se prekomandiranjem, kao što je to napravio Dalić, može limitirati. Modrić je na polušpici drastično pao. Statistika mu je slaba, ima izrazito mali postotak točnih dodavanja, ne vraća se tako duboko na svoju polovicu i ne pokreće napade u međuprostoru na svojoj polovici već čeka loptu na protivničkoj. Ugušen, reklo bi se. No, čini se kako Dalić to radi s razlogom.
S Modrićem na poziciji polušpice procvali su Rakitić i Badelj, koji su izrazito komplementarni, ali treba im dozvoliti njihov tempo u pokretanju napada i dinamiku u igri obrane. Modrić to ne dozvoljava.
Da ne zabrazdimo sada u dubinsku analizu, možda je najbolje uzeti primjer s nedavno završene turneje po SAD-u. Dalić je u prvoj utakmici s Peruom koju su (ne)očekivano izgubili s 2:0, poslao na teren očekvani sastav u onoj staroj formaciji s onom starom taktikom kojom su igrali godinama. Dogodilo se što se dogodilo i nakon te utakmice stožerni igrači, što uključuje i Modirća, napustili su pripreme i vratili se klubovima, a Dalić je onda tek krenuo u akciju.
Igra bez Luke
Kazali smo već kako je Dalić odlučio osvježiti reprezentaciju i staviti svoj taktički potpis na nju. Protiv Meksika baš je to i napravio. Na teren je poslao igrače koji su u formi, postavio je novu formaciju i što je važnije implementirao je taktiku. Doduše, mnogima se nije svidjela jer je riječ o nekakvom modernom, još neizbrušenom ‘catenacciu’, odnosno, obrambenoj i kompaktnoj formaciji koja igra visoki pritisak i traži priliku za napad iz kontre. Bilo je puno prekršaja, tu i tamo lošeg pokrivanja prostora, u nekim zonama nedostajalo je kombinatorike, ali sve u svemu rodila se taktika. Bez Modrića.
“Igrali smo vrlo dobro, agresivno i kompaktno u obrani te smo kroz zajedništvo stvorili dosta prilika za pogodak, premda smo postigli samo jedan i to iz penala. Malo je nedostajalo da zabijemo i iz igre. Puno smo bili opasniji, konkretniji i okomitiji. Zadovoljan sam prezentacijom, igrači koji su ušli u sastav jako su dobro odgovorili na zahtjeve ove teške utakmice. Protiv Perua bili smo loši, a sada smo igrali onako kako hoću, pri čemu su igrači dali sve od sebe. Meksiko je dobar, ali nije nam stvarao izrazite šanse. Dobro smo stajali u obrani, bili smo dobro organizirani, to je naša zasluga i zato je ova pobjeda izrazito važna”, ukratko je pojasnio Dalić svoj pristup utakmicama s Meksikom i Peruom.
Rekao je Dalić još i ovo…
“Nisam kukavica, ne bojim se, znam svoj cilj i svoj plan. Radit ću kako mislim da treba. Nitko nije siguran u prvoj jedanaestorici, ja ne mogu trpjeti igrače koji žive na staroj slavi. Neću se povući, sakriti i čekati što će se dogoditi”, kazao je Dalić.
Nova veza
Ono na što treba staviti potpuni fokus u utakmici protiv Meksika jest onaj središnji dio terena koji su pokrivali Rakitić, Badelj i Kovačić. Rakitić je odigrao možda i najbolju utakmicu u posljednjih nekoliko godina. S Badeljem koji mu čuva leđa i kao ‘sidraš’ fantastično povezuje linije, Rakitić je dobio priliku kontrolirati utakmicu s mjesta koje mu najviše odgovara i s tempom koji mu najviše odgovara. Rakitić je procvao u odsutstvu Modrića, što toliko i ne čudi jer je on, kao i Modrić, igrač koji voli loptu i koji voli pokretati napade iz dubine s nešto smirenijom dinamikom, dok Modrić to radi s puno većim intenzitetom i zna odlutati na druge pozicije, a Rakitić se u paru s njim, pogotovo u liniji nikako ne slaže.
Istina bio je malo popustljiv u obrani, ali dobro su ga ‘krpali’ ostali igrači, no ofenzivno je bio fantastičan. Možda i bolji od Rakitića bio je Kovačić koji je ordinirao na mjestu polušpice, napadao je zadnju liniju, kreirao je, brzo je nosio kontru, radio je baš sve kako treba, nakon dugo vremena.
Moramo konstatirati kako je izvedba protiv Meksika, iako je Hrvatska imala samo 38 posto posjeda lopte i zabila je gol iz penala, bila puno bolja od one protiv Perua.
Gledajmo to ovako, je li bolje imati posjed lopte od 38 posto, 10 udaraca prema vratima od kojih samo četiri u okvir, 16 prekršaja i 1:0 pobjeda golom iz penala ili posjed lopte od 60 posto, 12 udaraca prema golu, sedam u okvir, devet udaraca iz kuta, manje od 10 prekršaja i poraz od 2:0?
Odabrat ćete svi ovu prvu opciju, logično, ali tu nam se javlja najveći problem. Dalić će morati raditi rezove, možda će iz momčadi ispasti Kalinić, Mandžukić, Perišić, Brozović, ali što će biti s Modrićem?
Dilema: Trojica ili jedan?
U svakoj varijanti u kojoj Modrić igra jedan od njegovih suigrača mogao bi ispaštati, bilo da je riječ o Rakitiću (on najviše), Badelju, Kovačiću ili nekom trećem. Možda da ovako postavimo, je li bolje imati Modrića koji radi sve sam ili trojicu igrača koji uz još malo uigravanja mogu biti trio iz snova? Da se razumijemo, Modrić nije kriv što je toliko dobar, grijeh je uopće to tvrditi, ali činjenica je da njegov stil igre trenutno ne odgovara reprezentaciji, ma koliko to zvučalo bedasto.
Dalić se očito odlučio za zatvoreni nogomet, na kontru, s visokim pritiskom i to je legitimno, štoviše takav sustav može biti itekako efikasan i danas ga koriste mnogi klubovi i reprezentacije po svijetu. Najveće je pitanje može li Modrić postati dijelom tog sustava, što će podrazumijevati limitiranje njegove igre i stavljanje u gabarite u kojima možda nije igrao ili će Dalić poduzeti drastičan potez i možda ga odstraniti iz momčadi? Podsjećamo samo još, Dalić je sam rekao kako mu je dosta toga da reprezentacija već 20 godina nije napravila ništa zanačajno i kako će on napraviti sve da to promijeni… Zanima nas, hoće li napraviti baš sve? Pa čak i nešto ovako radikalno, ali hrabro?