Ovo je bila jedna od povijesnih prilika zagrebačke momčadi. Našli su se u situaciji koji mnogi hrvatski klubovi sanjaju, a to je da osiguraju proljeće u Europi.
Ovim uspjehom Dinamo je jako puno pomogao hrvatskom nogometu i općenitom koeficijentu, ali gledano na Modre, jako su puno napravili za sebe prvenstveno.
Poraz nije bio težak, vidjelo se kako se Dinamo može nositi s “velikim dečkima” europskog nogometa. Tottenham su izbacili u triler dvomeču, ali Villareal se pokazao ipak veći zalogaj.
Da se razumijemo, Villareal je realno pobijedio ovakvu utakmicu “na mišiće”. Vidjelo se bogatije iskustvo Dinamovog protivnika, ali Modri nikako nisu zakazali.
Odigrali su u Maksimiru korektnu utakmicu te izgubili 1:0, a u Španjolskoj su časno pali rezultatom 2:1. Možda da nije bilo “zaleđa” prilikom prvog gola, tko zna kako bi se situacija razvila.
Da se možda više riskiralo tj. da je više Dinamo krenuo napadački prema naprijed, možda bi donijelo i više uspjeha.
No, lako je biti general nakon bitke i govoriti “da je bilo ovakvo, možda bi bilo ovako”. S navijačke strane, naravno da ostaje ta žal zašto se nije pobijedila utakmica i otišlo u polufinale.
Onda bi nakon toga bilo, e da je barem finale. Da su kojim slučajem Dinamovci došli u finale, e onda da je barem odnijeti titulu i napisati novu povijest te skinuti s trona dugo opjevanu generaciju iz 1967. godine.
Sve je to “da je bilo”, ali nije. No momci su ostavili srce i dušu na terenu i pokazali da itekako se znaju nositi s “velikim momcima”.