DALMATINAC KOJI JE ZA SRBIJU OSVOJIO MEDALJU: ‘Vratio sam se u Split, otišao do škole u koju sam išao. Sjeo sam na klupu i plakao ko kiša.’

Foto: Instagram

Damir Mikec rođen je u Splitu, porijeklom je i Slovenac, a srebrnu medalju za Srbiju osvojio je u streljaštvu.

U svojoj “životnoj priči” za Kurir opisao je neke detalje.

“Rođen sam u Splitu, ali to je tada bila Jugoslavija. Pa i Tesla je rođen na tom području, ali u tadašnjoj Austrougarskoj. Što, recimo, da nas za sto godina osvoje Kinezi, i ja se, recimo, tad rodim? Ispalo bi da sam rođen u Kini! To je bila jedna država, tako je bilo, to ne može se promijeniti. Evo, baš prije neki dan naletim na još jedan članak o sebi i ovo malo i komično postaje. Prvo su me htjeli prisvojiti Hrvati, jer sam rođen u Splitu, a evo sada hoće i Slovenci”, otkrio je za Kurir.


U Splitu je završio zbog braće i problema s astmom.

“To je bilo sredinom sedamdesetih godina i oni su imali malih problema sa zdravljem, da li bronhitis ili astma, i postojala je opasnost da to pređe u teži oblik. Zato su im preporučivali morski zrak i klimu. Baka i djed su prodali vikendicu na Cresu i preselili su se u Kaštela kod Splita i onda je tata pokušao da spoji dobro i korisno, pa je tražio prekomandu u Split, da svi budu zajedno”, piše i nastavlja:



“To je i dobio i 1980. se sele u Split. Mnogo im se svidjelo tamo, zaista je prelijep grad. Tu je i more i otoci okolo, pa je tata rekao: “To je to, više ne mrdam nigdje.” Imao je čak plan da kupi jedrilicu od 15 metara, da obiđemo sve otoke. I onda su odlučili da imaju još jedno dijete za stare dane i tako sam se ja rodio kao jedino planirano dijete”.

O ratnim godinama ovo je napisao.

“Sjećam se ja u Splitu i rata, aviona koji nadlijeću glavu i brodova koji su pucali s mora na grad, kad se čulo ono bum-bum-bum. Čim se čuju sirene, gasilo se svjetlo i išlo pod stol. To mi je onako bilo najružnije iz mog odrastanja. Kao klinac sam volio skateboard. Imali smo u Splitu stepenice s nagibom da mogu da idu kolica, pod 45 stupnjeva, bile su velike, široke kao dva veća stola, ali i male. Spuštali smo se tako na tih četiri-pet kaskada. Sjećam se i padova, roditelja koji su se protivili tome.”

“Nervirali smo i susjeda i onda nas je on polivao lavorom vode, pa smo bili skroz mokri. Ali bilo je to lijepo djetinjstvo, a bogami, bio sam dobar i u skateboardu.”

“Prvi put sam se u Split vratio 2003. godine. I svega sam se sjećao iako sam otišao kad sam završio prvi razred i krenuo u drugi. Bio sam kod jednog prijatelja i iz centra grada sam došao do tog mog kraja Mertojaka, sjetio sam se i školskih dana, pa čak i nekih scena iz vrtića, recimo slikanje s Djeda Mrazom… Imao sam uvijek veliku želju da se vratim, jake su bile uspomene i emocije. Otišao sam do osnovne škole, bilo je ljeto, raspust, a na ulaznim vratima spisak prvašića i sjetim se svojih prvih koraka, kako nas raspoređuju u vrstu kad smo ulazili u školu razred po razred i pogledam nazad u moju zgradu i tada kreću suze…”

“Sjeo sam na klupu i plakao ko kiša. Tu sam se ispraznio i to je bilo baš mnogo emotivno, pogotovo što je tada i moja majka preminula. Sve se bilo skupilo. Ipak je to bio dio našeg života i tamo više nemamo nikoga. Imam jednog druga iz prvog razreda, Marina, s kojim se čujem i dalje. Ostalih se manje-više sjećam kroz maglu”, napisao je Mikec za Kurir.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Damir Mikec (@damir_mikec)

Facebook Comments

Loading...
DIJELI