Kako se to već u nas radi, u javnost je pušten balon o nezadovoljstvu ljudi u Savezu Šukerom. U što, budimo realni, nije teško povjerovati. Tko će biti zadovoljan s čovjekom kojeg niti ne vidite. Pa su se lagano počela u zrak puštati imena koja bi ga mogla naslijediti. Ima tu problema, neke koje oni hoće – neće. Kad se istroše sve opcije ostaje samo jedna. Kandidirati čovjeka iz samog rova Saveza. Čovjeka s prve crte, prekaljenog nogometnog ratnika koji opstaje ponad svih udara i zakulisnih igara.
Nekad je Davor Šuker svojim golovima spašavao hrvatsku reprezentaciju. Zabio bi kada momčad i nije išlo, pa priznajmo da smo ga svi znali nazivati spasiteljom. Bio je takav igrač, velikog kalibra, sjajan, prodoran, precizan i opasan.
Onda je Davor Šuker postao spasitelj turbulentnog Hrvatskog nogometnog saveza kojeg vode ljudi mahom iz baze jednog zagrebačkog kluba i koji ni po dkoju cijenu nne žele Savez dati u ruke nekom drugome, ma ni da ga takne. Pa su ti ljudi opet uzeli Šukera za “spasitelja”, obećali mu predsjedničko mjesto što je njemu odgovaralo iako ga Savez nikad u životu nije zanimao. Trebao mu je tek kao odskočna daska prema Uefi i Fifi…
Prvi zadatak kojeg je savjesno obavio bio je za vrijeme Skupštine kada je Igor Štimac jurišao na mjesto čelnika Saveza, odupirao mu se već bolestan Vlatko Marković. Šuker je već znao što ga čeka, Markovićevo žezlo bilo mu je namijenjeno. Sjeo je u prvi red do glasačke kutije i svi Markovićevi ljudi morali su mu, neposredno prije stavljanja glasačkog lističa u kutiju, pokazati taj komadić papira. Da ne bi bilo zabune. Takvim se potezom, ruku na srce, ruši svaka iluzija kako je bila riječ o tajnom glasovanju.
Sportašu takvog ugleda ta scena nije nimalo priličila, bila je čak i zapanjujuća. Ali, eto, u našem nogometu nitko se ne libi bilo čega u želji za vlašću. Nema tu obzira.
I došao je, kasnije, Šuker kao spasitelj, a ponašao se kao uvrijeđena frajla. Sve mu je smetalo, novinari, treneri, izbornici, u njegovom mandatu odlepršali su s izborničke pozicije i Štimac i Niko Kovač, s Hajdukom se ismijavao, a intervjue nije davao. Vjerojatno nije imao što reći, našalimo se.
Kad se šala ostavi po strani lako je spoznati da je dosadašnji Šukerov mandat na čelu Saveza obiježen njegovom silnom nervozom, aferama i neugodnim situacijama. Ponajprije jer sadašnji predsjednik Saveza teško artikulira svoje misli, a kada ih ima prigodu iznijeti na vidjelo izbijaju njegovi komunikacijski problemi. Ne samo što o sebi govori u trećem licu, već ne želi ni saslušati što netko drugi misli…
No, dobro, to znaju biti i odlike velikih, moćnih i pristalih predsjednika. No, veliki, moćan i pristali predsjednik stalno je na poslu, upućen je do u detalje u organizaciju ustanove koju vodi, prvi dolazi i zadnji odlazi s posla. A Šuker? On nije baš takav, on zna odlelujati na pokoji mjesec izvan Zagreba, živa ja šteta što njegov krasan ured u zagrebačkom hotelu Hilton danima i tjednima zjapi prazan.
A oni što rade u Savezu mudri su i lukavi. Znaju uvijek kako vjetar udara, mislimo s koje strane. I vide da Šuker više nije niti ljubimac sive eminencije iz Maksimirske 128, makar siva eminencija tvrdi da više nije tamo. A na Šukera se nimalo blagonaklono ne gleda niti u aktualnoj političkoj vrhušci. I što je najbolje napraviti, zar ste mogli pomisliti da se to ne pita i siva eminencija i ljudi u Savezu. Pa, u pitanju je njihov opstanak.
Nije tajna, siva eminencija, unaokolo priča da je Šuker “živi promašaj”, što znači samo jedno. Ni Zdravku Mamiću Šuker više ne odgovara kako je nekad odgovarao. Dakle, ne bi trebao dugo… Iz osobne prizme, ne čini nam se to pošteno prema Šukeru.
Ali, što i kako napraviti da sve ispadne kao da se ništa nije dogodilo. Mora se na vrh Saveza iznova postaviti nekog svog, svog “spasitelja”. Nije tu bitna sposobnost, prilagodljivost, utjecaj, ugled, bitna je pošto-poto lojalnost.
Kako se to već u nas radi, u javnost je pušten balon o nezadovoljstvu ljudi u Savezu Šukerom. U što, budimo realni, nije teško povjerovati. Tko će biti zadovoljan s čovjekom kojeg niti ne vidite. Pa su se lagano počela u zrak puštati imena koja bi ga mogla naslijediti. Ima tu problema, neke koje oni hoće – neće.
Eto, Branko Mikša, nekdašnji predsjednik, vodio Savez za vrijeme francuske bronce 1998. godine iznenada je rekao da ga posao predsjednika ne zanima. On je počasni predsjednik i “to je njemu sasvim dosta”.
Šukera se ne može naprasno smijeniti prije negoli se nađe dostojna zamjena. Kako je Mikša otpao tako se izvuklo ime Saše Pavličić-Bekića, zagrebačkog odvjetnika koji sad obnaša dužnost disciplinskog suca. Riječ je o vrijednom odvjetniku i nogometnom radniku, zaljubljeniku u nogomet koji se javno deklarira kao Dinamov navijač. On je najmanje ozbiljna opcija u biranju novog predsjednika, a kao mala opcija slovio je i Duško Grabovac dok mu se nije signalizirao pakt o primirju, s njim na čelu. Navodno, Grabovac se zahvalio, makar bi njegov izbor bio doista pravi, nogometni. S njim u paktu u Savezu bi “zamantali” javnost…
Kad se istroše sve opcije ostaje samo jedna. Kandidirati čovjeka iz samog rova Saveza. Čovjeka s prve crte, prekaljenog nogometnog ratnika koji opstaje ponad svih udara i zakulisnih igara. Riječ je o aktualnog dopredsjedniku Izvršnog odbora HNS-a, Anti Vučemiloviću iz Osijeka. Utjecajan i sveprisutan, s poznavanjem materije i lojalnošču koja se štuje on bi mogao biti dobar kandidat za one koji bi željeli ostati u Savezu. Ne i za one koji hoće unutra.
Ako koga sretnete iz Saveza on će vam najvjerojatnije sve opovrgnuti, no ima i onih koji pričaju. Po sudu onih koji šute, i previše pričaju. Čini nam se da nećemo gledati film “Spašavanje vojnika Davora”, prije će biti riječ o dokumentarnoj seriji – “Spašavanje organizacije”. Za “organizaciju” su tako ginuli i Štimac i Niko Kovač i mnogi ostali dovedeni u Savez i otpušteni kao da nikada tamo nisu ni bili. Ako se dogodi ovo što se nagađa biti će to navlas ista priča kao i mnogo puta do sada.
Ili bi željeli da bude takva priča. Veliko su opterećenje svi ti silni sudski procesi protiv glavnih ljudi našeg nogometa, mnogima će izgledati čudno da će se inkriminirane najviše pitati tko bi mogao naslijediti Šukera.
Zna se tko u Savezu ostaje, a tko je potrošna roba. To je jedina istina. No, i istine traju dok traju. I onda više ne traju. Nekako nam se čini da je ova istina predugo potrajala…