HRVATSKA LEGENDA ZA 7DNEVNO: ‘Vjerojatno sam bio jedini koji je bez partijske knjižice ušao unutra’

Priča o velikim uspjesima hrvatskog tenisa neizostavno je povezana sa Splitom koji nam je dao puno majstora s reketom. Nikola Pilić bio je tu otpočetka, još od ranih 50-ih, a od svojih prvih koraka i s poveznicom s drugim velikanima koji su slijedili njegov put, hrvatska legenda prošla je puno i vidjela je gotovo sve.

Kroz različite etape, Pilićeva priča ujedno je i priča tenisa u Splitu koji je s vremenom rastao i dobivao nove šampione.

Kako je sve izgledalo na počecima? Sve je krenulo iza 1950. godine, a splitski i hrvatski teniski velikan prisjetio se u kakvim se uvjetima tada treniralo na Firulama, u teniskom centru koji je zbog velikih splitskih igrača s vremenom postao poznat i izvan hrvatskih granica.

Firule su u početnom razdoblju bile male i nepoznate. Pilić će reći da je Split tada bio teniska provincija, a u takvim okolnostima niti njemu nije bilo lako nakon što je 1953. godine ozbiljnije krenuo na svoj teniski put. Igrati je učio sam s obzirom na to da je jedini etablirani trener nešto ranije otišao u Australiju, a uvjeti su bili takvi da u njima morate očvrsnuti ili jako voljeti tenis. Ili oboje.

‘Bila su dva terena, igralo se bez većih ozbiljnih treninga i čekali smo da eventualno stariji ljudi završe pa bi mi mlađi kasno došli na teren. Igrali smo i kad se više nije vidjelo zbog mraka, imali smo samo jednu lampu iz ulice’, opisala je hrvatska teniska legenda svoje prve uspomene s reketom



‘Tri ili četiri godine kasnije počeli su se graditi i treći i četvrti teren. Ja sam imao samo jedan reket, bio je star 11 godina, a pamtim da smo negdje oko 16. ili 17. godine igrali juniorsko državno prvenstvo na kojem sam došao do finala’, dodao je Pilić o prvim uspjesima.

S vremenom je priča rasla i postajala je sve bogatija – i to dosta brzo. Splitska i hrvatska legenda prisjetit će se da je 1957. sa svojim partnerom u paru Srđanom Jelićem 36 sati putovao vlakom do Pariza i tada je prvi put osjetio atmosferu Roland Garrosa, na kojem je igrao kao junior.

Parizu će se kasnije vraćati puno puta, jednom i s dolaskom do finala u seniorskoj konkurenciji, na izdanju Roland Garrosa iz 1973., kada je u borbi za veliki naslov jači bio Rumunj Ilie Nastase.

Lijepih pariških epizoda bilo je puno, a ona iz juniorskih dana ostaje u pamćenju iako je, reći će Pilić, tada u Roland Garros došao s relativno malim teniskim znanjem. Svoju vještinu nastavio je brusiti kroz epizode poput jedne u kojoj je bio korak do studija prava u Zagrebu usporedno s tenisom. Nakon što je taj plan propao, stigao je poziv za treniranje s klubom iz Novog Sada, što je hrvatskom teniskom velikanu pružilo novo iskustvo i obogaćivanje teniskog znanja.

Photo: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

‘Ondje sam dobio finu stipendiju, a jedan gospodin Babović koji je ondje bio utjecajan upisao me u upravnu školu u Novom Sadu. Vjerojatno sam bio jedini koji je bez partijske knjižice ušao unutra jer je on imao političke veze i bio je visoko u teniskom savezu Vojvodine’, veli Pilić, koji je sa sve bržim napretkom 1961. od Teniskog saveza Jugoslavije dobio kartu za let i nastupe u Australiji, gdje je otišao u društvu Bore Jovanovića, još jednog hrvatskog teniskog velikana.

‘Onda je stigla 1962. koja je za mene bila jako važna. Boro i ja igrali smo finale Wimbledona u paru, a ja sam postao državni prvak u Zagrebu, dobio sam Jovanovića u finalu iako su u to doba njegovi međunarodni rezultati bili puno jači od mojih. Tada se moglo reći da je Niki Pilić probio led što se tiče tenisa u Splitu, na što sam ponosan’, kaže velikan hrvatskog tenisa o putu kojim je otvorio vrata splitskim nasljednicima.

Među njima, Pilić će se prisjetiti da je pomogao osam godina mlađem Željku Franuloviću dok se Franulović probijao na međunarodnoj sceni, a kasnije je imao važnu ulogu i u razvoju talenta Gorana Ivaniševića.

‘Kada je Goran imao 14-15 godina s njim sam povremeno igrao ljeti jer sam bio dobar s njegovim ocem Srđanom, a kasnije je bio tri godine kod mene, živio je u mojoj kući u Münchenu’. reći će Pilić o još jednom teniskom velikanu iz Splita.

‘Dosta sam podučio Gorana s obzirom na to da je talentiran i da je moje gore list, da je ljevoruk i da ima temperament. Nažalost, temperament je bio i prejak, da je bio malo manji možda bi osvojio i pet Wimbledona, a ne jedan’, istaknut će hrvatska teniska legenda.

Kao izbornik hrvatske reprezentacije koju je 2005. vodio do našeg prvog naslova u Davis Cupu, Pilić je na svojem trenerskom putu izbliza upoznao i talent Marija Ančića, još jednog nekadašnjeg svjetskog ‘Top 10’ tenisača iz Splita, a s Ančićem pamti i olimpijsku broncu u paru s Ivanom Ljubičićem 2004. u Ateni. Bila su to sjajna vremena za hrvatsku momčad – i novo poglavlje priče o sjajnim splitskim tenisačima.

S nastavkom te tradicije, danas velike rezultate na najvećim svjetskim turnirima ima Mate Pavić sa svoja dva Grand Slam naslova u muškim i još dva u mješovitim parovima, kao i s dolaskom na prvo mjesto na svijetu u konkurenciji parova preklani u svibnju. Pavić u svojoj trofejnoj kolekciji također ima i naslov u Davis Cupu, kao član hrvatske reprezentacije koja je otišla do kraja potkraj 2018. godine.

‘Pamtim da je Mate Pavić morao uzimati kredite da bi putovao na turnire, svaka mu čast da je bio prvi na svijetu u parovima iako su danas parovi nešto drugačiji nego nekad jer u njima više ne igraju najbolji igrači singla. No, to ne umanjuje ništa u njegovim uspjesima’, reći će Pilić o rezultatima još jednog ljevorukog Splićanina, koji blista u konkurenciji parova.

S igračima iz različitih generacija, Split se može pohvaliti s jako puno pobjeda i velikih trofeja, tradicija je bogata, a kako bi mogla izgledati teniska sutrašnjica? Hrvatska teniska legenda tu će istaknuti i pozitivnu i negativnu stranu priče.

‘S obzirom na uvjete i na novac koji je na raspolaganju, mislim da sport nije definiran u Hrvatskoj. Imamo ispod 0,1 posto izdvajanja za sport, uspjesi koje ostvarujemo su individualni’, kazao je Pilić o dijelu priče koji u Hrvatskoj uvijek zapinje.

S vedrije strane, uspjesi su i dalje tu, a razlog je jednostavan – Hrvati su nadareni.

‘U Hrvatskoj će uvijek biti dobrih igrača, nama ne nedostaje talenta’, zaključio je Pilić iz svoje perspektive, s teniskim iskustvom kojim je gradio svoj put i otvarao vrata drugima.

Facebook Comments

loading...
Loading...
DIJELI