Tog 7. lipnja prije 29 godina negdje iza 17 sati Hrvatska je ostala u šoku, zanijemila je, koju god tešku riječ izgovorili ili napisali ne bi pogriješili. Na autocesti blizu njemačkog Ingolstadta u prometnoj nesreći izgubili smo košarkaškog Mozarta, a Šibenik je ostao bez svog malog. Napustio je nas Dražen Petrović. Dan ranije igrao je i nosio hrvatski dres u nevažnoj utakmici protiv Slovenije u kvalifikacijama za Eurobasket.
Dražen se nije odlučio ići sa suigračima na put avionom već je krenuo na put u automobilu sa svojom tadašnjom djevojkom Njemicom Klare Szalantzy i Hilal Edebal, turskom košarkašicom koja je u nesreći pretpjela teške ozljede i završila u komi. No put je nažalost završio tragično za našeg Mozarta. Golf koji je vozila Klara zabio se u tegljač na autocesti kod Ingolstadta. Dražen je bio na suvozočkom sjedištu, izletio je kroz staklo i poginuo na licu mjesta.
No sjećanje na Dražena, jednog od najboljih košarkaša u povijesti ove igre ni danas ne blijede, iako je ova tragedija Hrvatsku nažalost, uz poneki bljesak izbrisala sa košarkaške mape velikih sila. Sve se jednostavno urušilo. A priča je krenula još u Šibeniku, kad je s 13 godina krenuo s Baldekina ispisivati velike stranice svoje karijere i života.
Već dvije kasnije zaigrao je u prvoj momčadi Šibenke i donio joj onaj legendarni naslov prvaka 1983. godine kad je pogodivši dva slobodna bacanja u Krešimirovu gradu izazvao opću euforiju i slavlje. No političkim igrama dva dana kasnije Šibenki je naslov oduzet i dodjeljen Bosni, no Dražen nikada svoju medalju nije vratio, za njega je njegova Šibenka bila i ostala prvak.
”U Novi sad ne idem, pa i da svi odlučite da ćete ići. Svoju zlatnu medalju nikome ne dam. Što se mene tiče, mi smo prvaci.” kazao je tada Dražen.
Godinu dana kasnije prelazi u Cibonu i u četiri godine koliko je nosio dres Vukova, Cibonu je dvaput doveo na krov Europe, tri puta je osvojio kup bivše države i jednom je s Cibosima bio prvak. Slijedila je sezona u madridskom Realu, a iz te sezone se pamti finale Euro kupa protiv Snaidera u kojoj je Dražen u pobjedi Kraljeva 117:113 odigrao jednu od najvećih simultanki u povijesti utrpavši 62 koša! Bio je naravno i najbolji strijelac lige te sezone.
Svoj san o odlasku u NBA ispunio je 1989. godine kad je stigao u Portland Trail Blazerse. No tu dvogodišnju epizodu volio je najradije zaboraviti, jer je većinu vremena provodio na klupi umjesto tamo gdje je najviše volio biti i gdje je smatrao da treba biti- na parketu. No sreća je što se NBA karijere Draženu zasjala prelaskom u New Jersey Netse 1991. godine.
Tamo je pokazao svu svoju raskoš i to ga je dovelo do toga da je 1992. proglašen najboljim igračem Netsa, izabran je i u treću petorku NBA lige i po postotku šuta za tri bio je u samom vrhu lige. Posebno se pamti utakmica protiv Houston Rocketsa prevođenih Hakeemom Olayuwonom krajem siječnja 1993. godine kad je u impesivnoj partiji ubacio svoj rekordni broj koševa u NBA ligi – 44.
Posebno je naravno volio igrati u svom najdražem dresu, onom hrvatske reprezentacije.
‘Veselim se hrvatskoj reprezentaciji. Da budem iskren, ne toliko treninzima, koliko susretu sa svojim prijateljima, suigračima i što ću ponovo igrati za Hrvatsku. Novi dresovi, hrvatski grb, naša himna, sve mi je djelovalo nestvarno. Ne mogu to objasniti. Igrao sam dosad sve živo, čak i NBA finale, ali ovo je poseban osjećaj.’, govorio je Dražen o igranju za reprezentaciju.
Naravno svima su nam u memoriji slike nezaboravnog finala Olimpijskog turnira u Barceloni protiv jedinog pravog i originalnog Dream Teama predvođenog Michaelom Jordanom.
”Ljudi moji, bit će čuda. Ne trebamo ih dobiti, ali možemo se s njima nositi. Neće nas zgaziti.’‘- Draženove su misli o Dream Teamu.
Moglo bi se napisati još puno toga, jer Dražen i njegov život i karijera su vječna inspiracija ne samo za sportaše nego i za sve nas obične smrtnike. Kad bi krenuli pobrojati što je sve osvojio potrošili bi još puno papira, slova i epiteta.
No završit ćemo prigodno, s Draženovim riječima o njegovom rodnom Šibeniku na koji je bio ponosan i kojeg je uvijek isticao:
”Ako je istina da se prva ljubav nikad ne zaboravlja, onda je Šibenik ostao u meni od prvih dana. Tamo je sve počelo, premda sam emocije često gurao u stranu. Nikad, zapravo, nisam imao dovoljno vremena. Šibenik je odredio moju karijeru i pokazao mi put”.
“Život leti kapetane, mladost biži a na srcu friži”. Svoju si dobrotu ostavio svima, nekoj novoj dici igru s Baldekina!