Bivše lijevo krilo Hrvatske nogometne reprezentacije koji je u svojoj još uvijek aktualnoj karijeri nastupao za respektabilne klubove poput Bayerna, Sportinga i Celte iz Viga, 38- godišnji Danijel Pranjić ni danas ne odustaje od nogometa.
Nastupa na Cipru gdje u dresu drugoligaša Ayia Nape, i kako kaže, igra za vlastitu dušu i gušt. Cipar mu nudi idealne uvjete za život bez stresa, kojeg mu u životu nije manjkalo, pa ne čudi što ovu zemlju vidi kao potencijalni dim onoga dana kada objesi kopačke o klin.
Pranjić se izgledom promijenio, vježba više nego prije, pa su brojni mediji prethodnih tjedana pisali o njegovom novom imidžu koji pomalo podsjeća na Robinsona Crusoea.
Pranjić je ekskluzivan i opširan intervju dao za Sportsport.ba a mi vam ovom prigodom prenosimo čitav razgovor.
Kada smo pitali Pranjića približava li se karijera svom laganom kraju, samo se nasmijao.
“Polako, polako… Haha, teško je ovo shvatiti ljudima koji se ne bave nogometom. Ja ga obožavam, a kako godine idu jedna za drugom, sve mi je teže i teže”, javio se pa je otkrio formulu svoje dugovječnosti.
“Znate kako… Obično nogometaši kažu da je teško kada se pređe trideseta, ali meni nije. Držim se. Imam osjećaj da mogu igrati još godinama, a ključ je u tome da sam kroz karijeru vodio dobar život, profesionalan, kvalitetan. Vodio sam računa o prehrani, tijelu i sve to sada mi se vraća. Vidjet ćemo dokad će to trajati. Trenutno o mirovini ni ne razmišljam”, priznaje nam.
Kako ste uopće završili na Cipru? Malo igrača s takvom karijerom odlazi tamo…
“Slučajno. Prije toga sam jedno vrijeme proveo igrajući u Sloveniji za Koper, ali dogodilo se da klub iz 1. lige bude izbačen u najnižu, pa sam uzeo papire i razmišljao što i kako dalje. Vrtile su se i misli o prestanku. No, onda me kontaktirao moj bivši suigrač iz reprezentacije Gordon Schildenfeld i pitao me što mislim o tome da dođem u Anorthosis u kojem je on već bio. Pitao sam se što ću tamo, jer o samoj ligi nisam znao skoro ništa, ali vrlo brzo sam se ugodno iznenadio. Išlo je stvarno dobro, bio sam izabran i u idealni tim sezone, međutim onda, kao i u Kopru, kola su krenulo nizbrdo krivicom drugih ljudi. U međuvremenu sam otišao u Ayia Napu kako bih ostao fit i nisam se pokajao.”
A život na Cipru?
“Kakav može biti kad vas svaki dan budi sunce? Uvijek je osmijeh na licu, to se ne može platiti novcem. Ovdje zaista imam sve ono što mi paše, uživam u nogometu još uvijek, ali i u svim ostalim popratnim stvarima. Razmišljam da ostanem ovdje i nakon karijere.”
Igrati u ciparskoj 2. ligi ne zvuči senzacionalno, no lako, pretpostavljamo, nije.
“Ovo je nešto skroz drugačije u mojoj karijeri. Nemoguće je povući paralelu sa, recimo, prvom ligom jer ovo nije nogomet, ovo je ragbi (smijeh). Igra se dosta grubo, tereni su loši… Kada sam dolazio pomislio sam: ‘Ma, lako ću ja to, na iskustvo’, ali moraš se dobro potruditi.”
Gledaju li vas kao zvijezdu s obzirom gdje ste sve igrali?
“Možda, mada osobno ja sebe na smatram nešto vrednijim. Mogao sam sjesti za stol sa svakim i kad sam igrao u Bayernu i sada kada sam u 2. ciparskoj ligi. Isti sam. Trudim se da mladim igračima prenesem svoje iskustvo, da ih naučim kako da žive od nogometa i kako da žive nogomet. Ovdje ima mnogo talenta, međutim, imam osjećaj kao da su lijeni malo.”
Kako to da se niste vratili u Hrvatsku? Mnogi bi vas objeručke prihvatili.
“Ranije možda da, ali ne kažem da ni u ovim godinama ne bih mogao igrati 1. HNL. Osjećam se tako dobro. A zašto se nisam htio vratiti? Zato što sam vidio kako su prolazili neki drugi poznati igrači što su se vraćali u poznim igračkim godinama. Obično su ih pratili komentari da su se vratili da nešto zarade, da uzimaju mjesto mlađima, a meni sve to jednostavno nije trebalo u životu.”
Jeste li mogli zamisliti da ćete ostvariti sve te silne uspjehe u nogometu?
“Kada počinješ igrati, normalno je da imaš snove, da maštaš o nekim klubovima, utakmicama… Ja ne dolazim iz neke imućne porodice, moj otac nije imao novca da mene ‘pogura’ na neki način, već sam se za sve to morao dobro namučiti. Da danas imam 10 godina i da mi neko nudi ovakvu karijeru, pa i bez Bayerna, odmah bih potpisao. Iako je taj Bayern bio vrhunac svega, to je kao da se popnete na Mount Everest.”
Možete li nam približiti kako je igrati za Bayern? Jeste li mogli neometano hodati gradom?
“Teško, to morate doživjeti. Za mene je to najveći klub po organizaciji. Kad si tamo samo moraš razmišljati o nogometu, sve drugo, doslovno, za tebe rješavaju ljudi iz kluba. Poslije sam otišao u lisabonski Sporting koji je također čudo klub u europskim razmjerama, ali Bayern je Bayern. Tek kada odeš shvatiš tu njegovu raskoš. Što se tiče samog života, nisam doživio to da me, recimo, ljudi vuku za rukav ma koliko god da sam popularan bio. ‘Švabe’ su gospodski narod. Više je toga u Grčkoj bilo, tamo su navijači fanatičniji, nisam mogao izaći iz kuće a da me na ulici ne čeka netko za fotografiju.”
Je li neki igrač ostavio poseban dojam na vas?
“To je Franck Ribery. Mislim da sam boljim nisam igrao. On je dijete sa ulice, sve je sam napravio u životu, a ono što može s loptom je uistinu nevjerojatno. Uz sve to je timski igrač, podređuje se maksimalno ekipi. O njemu dovoljno govore brojke.”
Malo ljudi zna da se “platili” da igrate za Bayern.
“Haha, to bi uradio svako na mom mjestu. Situacija je bila takva da sam sa Bayernom dogovorio sve uvjete, prošao sam i liječničke preglede, no onda je odjednom zapelo između klubova. Oni za mene nisu željeli dati iznad sedam milijuna eura, dok je moj tadašnji klub Heerenveen tražio još oko 700.000. U vrijeme pregovora bio sam u Hrvatskoj kada mi je odjednom zazvonio mobitel, a s druge strane bio je agent koji mi je rekao da je sve propalo jer se klubovi ne mogu dogovoriti. Kao da mi je mrak pao na oči. Bayern te ne zove svaki dan, igrati za jedan takav klub bilo je ravno snu i nisam mogao dozvoliti da cijela priča propadne. Ponudio sam se da doplatim razliku tako što sam smanjio svoj trogodišnji ugovor za 230.000 eura.”
Podrijetlom ste iz Doboja…
“U Doboju sam živio do početka rata. Moj je otac Stipo bio željezničar, a majka Elvira kućanica, pa moj godinu i pol dana mlađi brat Darko i ja nismo odrasli u izobilju. Mislim da sam tamo završio treći razred osnovne škole. Sjećanja nisu baš najljepša jer je to bio period kada je počeo rat i kada su oca odveli u logor, ali, eto, takva sudbina. Ne možemo ništa promijeniti. Poslije toga jednom sam dolazio s ocem u Doboj.”
Kada smo već kod BiH, pratite li reprezentaciju?
“Pratim kroz medije, pogledam i neku utakmicu ako sam u mogućnosti. Pogotovo dok je bio izbornik Robert Prosinečki. Tu je Edin Džeko, s kojim sam u dobrim odnosima, a poznajem i neke bivše igrače poput Senijada Ibričića i Zlatana Muslimovića koji su bili u Kopru kad i ja.”
U ‘vašem’ Bayernu danas je sportski direktor Bosanac Hasan Salihamidžić.
“To je za skinuti kapu. Nema dalje. To pokazuje što ste napravili kao igrač za taj klub i koliko vam danas vjeruju. Spomenuo bih i Niku Kovača koji je doskoro bio trener u Bayernu. Na te ljude treba ponosan biti”, podvukao je Pranjić koji je za Vatrene od 2004. do 2015. godine upisao 58 nastupa i jedan pogodak.