Da bi dočarali moć novca u suvremenom nogometu, a to nije ni moć nego svemoć, isprve ćemo vam ispričati kratku priču iz našeg nogometnog okružja. Nećemo imenovati likove. Ima tome podosta godina…
Apsolutni gazda Dinama nudio je roditeljima jednog Dinamovog juniora, sve kako bi ga zadržao u klubu, nekih pola milijuna eura. Odmah! Roditelji tog mladića bili su zaista siromašni za naše prilike, živjeli su u trošnom stanu, jedva krpali kraj s krajem. U međuvremenu pojavili su se agenti koji su roditeljima obećali inozemni angažman, što je bio i glavni razlog da odbiju tih pola milijuna eura iz Maksimira.
„Ma, šta pola milijuna, naš sin vrijedi pet milijuna„, bio je zaključak razgovora između Dinamovog izaslanstva i roditelja tog igrača. I doista, taj igrač je otišao u inozemstvo. Tamo se nije snašao, nestao je na europskom zemljovidu, a gdje je danas nećemo spominjati. Jer bi znali o kome je riječ.
Pohlepa je čudesna stvar
Ludilo, pomama za novcem i kod mladih igrača, koji su još potpomognuti roditeljskom pohlepom polako postaje i jedan od osnovih problema današnjeg nogometa. Zato su Uefa i Fifa izmislili termin – financijski fair-play. Zato su odredili da i matični klubovi mladića koji postaju bogate zvijezde i za njih se dobija velika odšteta dobivaju određen postotak od novaca iz izlaznih transfera.
Danas se i najmoćniji, najbogatiji klubovi suočavaju s pohlepnim i mladićima i veteranima. Najčešće im želje i udovoljavaju, tonu i u dugove.
Evo nam primjera Barcelone, koja grca u dugovima, a muku muči s mladim talentiranim Gvinejcom Moribom. Jedva je navršio 18 godina, prošao je kroz sve selekcije španjolske reprezentacije, čekalo se da zaigra za A vrstu. Uzalud, odlučio je nastupati za Gvineju.
Ilaix #Moriba representing Guinea could open the door for a possible move to the English Premier League. The clubs are required to have a certain amount of players that represent nations outside of the European Union. Both Man City and Chelsea are interested.
— @mundodeportivo pic.twitter.com/a8L3Ty9YaF
— Barca Media ? (@BarcaMedia) August 22, 2021
To je tek manji dio problema s Moribom. Barcelona je Moribi još prije nekog vremena ponudila novi ugovor, jer mu postojeći istječe sljedeće godine, no on ga nije potpisao, a neki dan je katalonski Sport objavio da su pregovori oko produženja suradnje definitivno propali.
Pa se i Barcelona postavila žestoko, za njega je istakla odštetu od čak 20 milijuna eura. Što je za jednog 18-godišnjaka golema cijena, pitanje je tko će prihvatiti taj rizik. I sada Moribi, jer pregovori očito propadaju, prijeti godinu dana sjedenja na tribinama.
Iz Manchester Cityja, Guardiola dakako, odašilju signale da su ga spremni čekati godinu dana.
Najogorčeniji je trener Barcelone, Ronald Koeman. Njemu ne ide u glavu tolika pohlepa, pa veli:
„Pričao sam s njim prije par tjedana više kao čovjek nego trener Barcelone. On se nalazi u užasnoj situaciji. Budućnost je kluba, a uopće ne trenira i ne igra s nama. Znam što mu klub može ponuditi i moj savjet je da novac nije najvažnija stvar nego da igra. Ipak, on i njegovi agenti su odlučili drugačije. Razočaran sam zbog toga jer više vjerujem u nogomet nego u stavke u ugovorima. Sa 18 godina novac ti ne smije biti toliko važan„.
Evo jednog primjera… Iz Engleske. U kojoj je nogomet profesionaliziran 1885. godine. A šest godina kasnije je uveden limit od maksimalno četiri funte na tjedan za plaće nogometašima. Ne tako davno, 1961. godine taj je limit ukinut, a Johnny Haynes probio je granicu od 100 funti tjedno.
Danas mnogi nogometaši u Engleskoj imaju plaću od 40 tisuća funti tjedno. Zapanjujuće.
Godinu kasnije, 1962., Manchester United prvi je isplatio odštetu od 100 tisuća funti za nekog igrača, a 1979. prvi put plaćena je odšteta od milijun funti.
Premija TV u boji!
Ima toga još za usporedbu. Prvu plaću od 10 tisuća funti na tjedan dobio je 1994. godine Chris Sutton, a dvije godine Alan Shearer oborio je transfer rekord prodavši se za 15 milijuna funti iz Blackburna u Newcastle.
Danas toliko koštaju prosječni igrači, a rekorder je Paul Pogba koji je 2016. godine stigao u United za 100 milijuna funti.
Vremena kada su igrači nastupali za hranarine, automobil, ili kao u bivšoj Jugoslaviji, za stanarsko pravo, neumitno su prošla. Ipak, zgodno iih se prisjetiti.
Evo, reprezentacija Jugoslavije koja je 1974. godine nastupala na svjetskoj smotri u Njemačkoj, 22 prijavljena igrača, svoju je dobru atmosferu uništila zbog običnih televizora u boji. Naime, Nogometni savez Jugoslavije svakome igraču je obećao televizor u boji. To je bila jedna od glavnih premija, zapravo stimulans, za što bolje igranje na svjetskoj smotri. Obećanje je dano kada se prošla skupina, televizori nisu došli isko su najavljeni za dan-dva. Što je bilo dalje? Jugoslavija je u sljedećoj fazi svjetske smotre lako izgubila sve tri utakmice.
Morabi sindrom, zar ne?