U košarkaškom smislu zadnjih dekada Hrvati su navikli na očaj, a Srbi su ga tek sada doživjeli.
Aludiramo na neuspjeh i hrvatske i srpske košarkaške reprezentacije u kvalifikacijama za Olimpijske igre u Tokiju.
Vratimo film tridesetak godina unatrag.
Raspadom bivše države stvorile su se nove košarkaške velesile, napose su to bile i Hrvatska i Srbija. Osim klupskih i reprezentativnih uspjeha i jedna i druga sredina bile su znane i po brojnim dobrim trenerima i radu s mladima, svake godine su se u ovim reprezentacijama pojavljivali novi mladi košarkaški, silno talentirani, te su odlasci u američku NBA ligu iz Zagreba, Beograda, Splita bili najnormalnija pojava.
Hrvatska i Srbija bili su nepresušno vrelo talenata. No, s vremenom, Hrvatska je kvalitetom i svojim nestručnim radom zaostajala, Srbija je ostala na svjetskom vrhu.
Da bi danas bili svjedoci da se Srbija stropoštala baš poput Hrvatske u namjeri i ambicijama da ode na Olimpijske igre.
Davno smo već zaključili. Ništa nije tako propalo u neovisnoj Hrvatskoj kao košarka. Hrvatska od 1995. godine nije osvojila medalju na velikim natjecanjima, s druge strane Srbija je bila i svjetski i olimpijski prvak.
Srbija je izgradila kult reprezentacije i prije se nije moglo dogoditi kao i u Hrvatskoj, da joj igrači otkazuju nastupe u reprezentaciji. Kad gle šoka, baš prije ovih bitnih kvalifikacijama Srbima se isto dogodilo kao i Hrvatima. Najbolji igrač Nikola Jokić otkazao je reprezentaciju. I tu je počela kalvarija.
Hrvati su se pak hvastali kako im je u reprezentaciju došao Bojan Bogdanović, pa i Mario Hezonja koji se jedno vrijeme nije odazivao.
Rezultat je opet bio isti. Olimpijskih igara nema.
Sjećamo se ne tako davno riječi proslavljenog srpskog trenera Božidara Maljkovića. A Maljković se u svijetu košarke proslavio sa splitskom Jugoplastikom koju je doveo na krov Europe kada to nitko nije očekivao. Dva puta zaredom, a treću godinu s istom momčadi, čak i okliještenom, uspjeh je ponovio Željko Pavličević.
“Jedna stvar je evidentna, kad vidite jednu juniorsku momčad u Hrvatskoj ili Srbiji odmah zamijetite da su ti dječaci i jači i viši nego oni prije dvadesetak godina. To se može vidjeti u svakom kampu. Djeca su viša i jača, ali to bi bilo dobro da je u spoju s radom na tehnici. Ti momci više vremena budu u teretani nego na terenu s loptom. Ja uvijek filigranski težim tehnici, poslije balansu između tehnike i snage. Ovako oni u seniore dođu trampavi, nitko ništa ne vidi, nema obje ruke, ne prodire u obje strane, nema tu vrstu tehnike kao što su imali Đorđević, Danilović, kamoli Kukoč ili tehniku centra kao Rađa. To je jedna razlika, druga razlika je brzina, pravila su išla na povećanje brzine. No, ta brzina je donijela kaos u igri, igra mora imati logiku, a u ovoj brzini ima dosta improvizacije”.
Nadalje, rekao je:
“Ja sam uvijek bio za to da šut tuče najbolje plasiran igrač i da to bude u akciji jedan na jedan. Danas je košarka puna ludih šuteva, u tome je prednjačio svojedobno vodeći igrač, Kobe Bryant. On je bio super igrač, ali nije pripadao košarci kojoj ja težim, da to bude kohezijska igra. Ako tuče 60 puta na utakmici, što je s ostalima, kako je onima koji igraju s njima. Ja sam prije za košarku Chicaga Bullsa, iako je Jordan imao sve ovlasti, u Bullsima su i svi drugi došli do izražaja“.
Dijagnoza izrečena godinama prije savršeno se uklapa u današnju situaciju.
A na pitanje je li točna teza da su momci s ovih prostora talentiraniji nego ostale europske nacije, Maljković je zaključio:
“Sigurno, jer kad dođete u Španjolsku s 50 milijuna ljudi, kad gledate utakmicu juniora, vidite da su oni po pola metra niži od nas. Vi kad dođete u tri zlatne regije, Crnu Goru, Hercegovinu i Dalmaciju onda imate momke od dva metra na svakom uglu. Nama su u Splitu gosti, kad bi vidjeli prolaznike na rivi, onako visoke, za svakog pitali je li to naš igrač? Francuzi bi gledali Cibonine juniore i padali u nesvijest od gledanja visokih momaka. Dakle, imamo predispozicije za taj sport. S time se možemo hvaliti, ali ću reći jednu tezu koja nije profesionalna. Kad ne bi bilo trenera na ovim prostorima, uvijek bi bilo igrača. Veljku Mršiću bi znao reći – Pogledaj ove Španjolce kako su niski. No, mi smo imali jaku trenersku školu, koju ne možemo nazvati školom, jel nema katedru i udžbenika, ali se usmenom predajom sve prenosilo. Žeravica je pravio Novosela, Novosel Pavličevića, ovaj onoga, Ivković Obradovića… Postoji predaja znanja i neke stvari koja su karakteristika košarke s našeg prostora. Da našim igračima stavite maske na lice možete ih prepoznati, kao što bez greške od deset riba prepoznam – dalmatinsku ribu“.
Tako je govorio Maljković.
Propast hrvatske košarke objasnio je u jednom dahu. Bit će zanimljivo vidjeti kako će opisati ovaj svjež pad srpske košarke. Za urušenu hrvatsku košarkašku scenu je rekao:
“Tvrdim da su Zvezda i Partizan dva vrhunska brenda Beograda, oni su puno lijepog donijeli ovom narodu, kao Hajduk i Jugoplastika, kao Dinamo i Cibona. Ti klubovi moraju ući u budžet grada. Jugoplastika je nacionalni park, Kornati ili Plitvice. Što će Hrvatska napraviti ako ti klubovi nestanu? To je kao da netko potopi Kornate ili minira Plitvice. Ako Hrvatska i Srbija ne žele sebi dobro, onda neka sve puste niz vodu. Nas političari drže za Indijance trećeg reda. Ja sam puno razgovarao s njima, oni te lijepo prime i saslušaju i ništa ne urade. Ja molim pet godina da jedna ulica u Beogradu dobije naziv – ulica Ace Nikolića. I ništa. On je patrijarh srpske košarke, kao figura i stručnjak. Predlagao sam i da beogradska arena dobije njegovo ime. Ma kakvi. A svima bi nam bilo lijepo da je tako bilo, da čuvamo svoje. Ja sve što kažem u Srbiji kažem i u Hrvatskoj. Čuvajmo svoje sportske vrijednosti, jer tu smo jaki“.
Danas takvih talenata nema kao nekad, priznaje to i Božo:
“Kada sam 1986. godine dolazio u Split preuzeti Jugoplastiku ni na kraj pameti mi nije bilo da će dva moja igrača u budućnosti biti članovi Hall of Fame. No, sedam dana nakon što sam došao u Split postao sam svjestan kakav materijal imam u svojim rukama. Noćima sam šetao splitskom Rivom, pušio cigaretu za cigaretom, iako nisam strastveni pušač, i razmišljao o tome. Toni Kukoč je bio nebrušeni dijamant koji je znao da je dobar igrač, ali vjerujem da mu ni na kraj pamet nije bilo da bi jednog dana mogao biti član Hall of Fame. Isto vrijedi i za Dina Rađu”.
Danas predsjednik Srpskog olimpijskog odbora zacijelo je i sam šokiran neuspjehom košarkaša, neuspjehom resora kojem je on u životu najviše dao.