Osam osvojenih medalja Hrvatske na odlazećim Olimpijskim igrama u Japanu lijep je uspjeh.
Baš kao što je nepodnošljiva činjenica da kao neka sportska velesila, kako si volimo utvarati, uopće više nemamo relevantni u momčadskom sportu.
Jasno je, duša boli zbog stropoštavanja košarkaške reprezentacije, izostanka rukometne, te zbog slabog olimpijskog nastupa vaterpolske vrste koja nas je navikla na uspjehe…
Istina je još gora. Klubovi i reprezentacije u koje smo se zaklinjali i koje smo voljeli do bola nestale su, propale, otišle u stečaj. Kolektivni sport u Hrvatskoj susreće se s groznim padom kvalitete i financijskom krizom i teško je danas uopće zamisliti može li se prije ili kasnije izvući iz tog gliba. Zato i egzistira strah da su recentni slabi rezultati košarkaške, rukometne i vaterpolske reprezentacije potvrda ovog zaključka. Ispada da su svi momčadski sportovi u nas doslovce propali.
Otkuda jednoj maloj zemlji poput Hrvatske toliko vrhunskih pojedinačnih sportaša ako nije riječ o preciznoj i sustavnoj strategiji državnih i sportskih institucija? Međutim, teško se Hrvatska i njene institucije mogu podičiti, pohvaliti sportskim uspjesima Marija Možnika, Gorana Ivaniševića, Ive Majoli, Blanke Vlašić, Marina Čilića, Sandre Perković, Ane Šimić, Ivice i Janice Kostelić, braće Sinković, Tina Srbića ili bilo koga drugoga?
Zapravo, država se sa svojim institucijama može pokriti ušima, jer za uspjehe hrvatskih sportskih zvijezda nije učinila ništa ili veoma malo. Za ove uspjehe isključivo su zaslužni roditelji ove djece. Koji su svojim odricanjem, samoprijegorom, odvažnošću i silnim entuzijazmom preskakali prepreke.
Godinama su nas naši rukometni i vaterpolski reprezentativci, a davno košarkaški, oduševljavali osvajanjima medalja na najvećim sportskim natjecanjima i Igrama. Bilo europska ili svjetska smotra, Olimpijske igre, Hrvatska je organizirala dočeke na središnjem zagrebačkom i hrvatskom trgu, Bana Jelačića. Otvarali su se pjenušci, slavile medalje, gotovo pa redovito. I dok je košarka umirala na velikim natjecanjima rukomet i vaterpolo za naš sport bili su posljednji bastion momčadskog sporta.
Svi smo bili svjesni da se vremena neumitno mijenjaju. I hrvatski sport koji svakim danom iznova dokazuje svoju životnost i elan podložan je promjena na koje se malo-pomalo priviknemo, no ako ćemo neke pojave uspoređivati u zadnjim dekadama dolazimo do spoznaje o temeljnim, silnim promjenama.
U razdoblju bivše države, dakle u Jugoslaviji hrvatski sport je bio ponajviše orijentiran na momčadske, kolektivne sportove. Nesumnjivo, nadarenost hrvatskih sportaša dolazila je do izražaja čak i u zanemarenim položaju sportske Hrvatske u okviru bivše države. Klubovi, a potom i reprezentacije bili su platforma za pokazivanje nadarenosti i radnih navika hrvatskih sportaša. Dakako, nisu izostajali ni uspjesi.
Istovremeno, pojedinačni sportovi bili su ne samo zanemareni, već su doslovce bili na margini društvenih zbivanja. Malo je pojedinačnih hrvatskih sportaša u Jugoslaviji uopće došlo do izražaja. Za takvu pojavu ne možemo kriviti ni društveni sistem, ni okolnosti u propaloj Jugoslaviji. Tek, sportska javnost uživala je u sjajnim uspjesima momčadskih sportova, pojedinci nisu nikoga ni zanimali. Jer, nisu bili dobri i konkurentni u svjetskim relacijama.
U nekih tridesetak godina sve se stubokom promijenilo. Momčadski sport u suvremenoj Hrvatskoj je u velikoj krizi, pojedinačni sport je procvjetao. Hrvatska je imala svjetske i olimpijske prvake u skijanju i atletici, osvajače najvećih teniskih turnira… Pojedinci, a ne članovi momčadi postali su sportski junaci i ponosi nacije.
Poigrajmo se malo sa sjećanjima. Košarkaški klub Cibona koji je dvaput bio europski prvak (1985. i 1986.) ne tako davno je „spašen” intervencijima Grada Zagreba. Već dugo posve nekonkurentan u europskoj konkurenciji klub se enormno zadužio. Sada je kao spašen, no povratak na stare staze slave, ruku na srce, nemoguć je. Još je tmurnija priča o Košarkaškom klubu Split. Trostruki prvak Europe (1989, 1990, 1991) praktički ne postoji, životari, očekujući pomoć od samog grada Splita. No, dubioze su toliko duboke da je u pitanju i sami opstanak kluba. Kluba kojeg je i Europska košarkaška federacija prozvala “najuspješnijim klubom 20. stoljeća”. Dičili smo se nekad i s košarkašima Zadra, Šibenke, danas je sve to prošlost iz almanaha.
Vaterpolski klub Mladost iz Zagreba je sedam puta bio europski prvak, danas diše na škrge, i kvalitetom i financijama. Navlas ista priča je sa splitskim Jadranom, dvostrukim europskim prvakom. Nekad perjanice sportske Hrvatske doslovce su nestale! Još se kako tako kvalitativno na europskoj površini održavaju rukometaši Zagreba, danas nastupajući pod imenom Prvo plinarsko društvo. No, i vremena tog rukometnog kluba danas su kud i kamo tamnija od onih početkom devedesetih godina prošlog stoljeća kada su “zagrebaši” bili na europskim vrhuncima.
Cijelo to vrijeme su barem reprezentacije donekle izvlačile turobnu situaciju s kolektivnim sportovima. Nogometaši su jos aktivni, odlaze na gotovo svako veliko natjecanje.
Košakaši su nam zona sumraka, živimo od sjećanja na finale s Dream teamom na Igrama 1992. godine. Jednostavno, Hrvatska je u suvremenoj Hrvatskoj izgubila košarku kakvu je nekad imala. I to nam je nekako najveći i najteži gubitak. Rukometaši i vaterpolisti su nam bili, dakle, najbolji. Ako su se klubovi raspali reprezentacije su nam još živjele. I stalno smo si postavljali pitanje – do kada? Iako su i rukometaši i vaterpolisti stalno osvajali medalje evidentna je bila nelagoda što će se prije ili kasnije dogoditi, s obzirom da su nam i rukometno i vaterpolsko prvenstvo odavno izgubili i na kvaliteti i na konkurentnosti. U rukometu sjaje još samo rukometaši PPD Zagreba, u vaterpolu možda Jug iz Dubrovnika… Sve iza njih je kvalitativna pustoš. Pa, ne mogu se stvarati igrači samo u jednom klubu koji je neprikosnoven u domaćem prvenstvu.
Ipak, pitanje je do kada? Rukometna reprezentacija osvajala medalje, osvajala je donedavno i vaterpolska momčad. No, zbog stanja u klubovima pitanje je do kada će se moći uopće stvarati reprezentativci koji će biti nositelji igre nacionalne momčadi. Sad se dogodio krah obje reprezentacije, te je osnovan strah kako će se priča nastaviti. Pitamo se zapravo hoće li ikada više vojska hrvatskih navijača čekati koju momčad na Trgu bana Jelačića nakon osvajanja medalje na velikom natjecanju. Ili ćemo te fešte morati zaboraviti?
Slaviti ćemo pojedinca, a je li to – to? Za njihove uspjehe isključivo su zaslužni roditelji ove djece. Koji su svojim odricanjem, samoprijegorom, odvažnošću i silnim entuzijazmom preskakali prepreke. Svega je bilo u radu tih roditelja koji su pomagali svojoj djeci u sportu. Neki su se i zaduživali preko mjere, neki su mislili i odustati, a tek nakon što su im djeca postala uspješna država sa svojim neuglednim političarima pokušala se prikrpati i pokazati zaslužna za uspjeh.
Za potvrdu ovakve teze ne treba dokumentacija. Sve je i te kako jasno, davno su i mediji osjetili tko je zaslužan za uspjeh ove djece. Uostalom, poznajemo roditelje te djece baš kao i njihovu djecu, vrhunske sportaše. Koliko smo se samo divili silnom entuzijazmu Srđana Ivaniševića, Ante Kostelića, Zdenka Čilića, Joška Vlašića… Oni su istinski hrvatski sportski junaci, treneri i pedagozi! Oni nam ujedno i liječe rane koje nam se otvaraju nakon već kontinuiranih neuspjeha hrvatskih momčadi na velikim natjecanjima.
Dobro je jedan novinar rekao. Kakvo smo društvo takav je i sport. Snađi se druže! A samo se pojedinac može snaći. Momčad ne može. Ona ili jest ili nije. Kod nas u zemlji nema niti jednog jedinog kućnog savjeta, kamoli više institucije ili ministarstva, da nisu posvađani oni koji ga žele voditi, pa je tako i u Savezima momčadskih sportova, nužno tako i u samim momčadima.
Zamislimo se nad ovom rečenicom.