MUKE PO IVANU: ‘Spavali smo u tim dresovima. Nosili smo ih idući dan u školu. I dan poslije’

PIXSELL

Rakitić je presušio k’o korito. Kada je već postalo izvjesno da Raketa odlazi iz Barce, dogodio se obrat po tko zna koji put. Velverde je prije utakmice s Osasunom govorio o Hrvatu kao o važnom čimbeniku Barcelonine igre. Na pitanje novinara o Ivanovu boravku na klupi, odgovorio je diplomatski, naglasivši široki roster igrača koji se trebaju rotirati te da mjesta u momčadi ima za sve. I onda je došlo treće kolo Primere, a Ivan opet – na klupi. I tako do kraja susreta. Čudno je to bilo za većinu gledatelja jer se očekivalo da će hrvatski veznjak početi susret od početka ili da će barem ući u igru s obzirom na trenerove komentare. No to se nije dogodilo.

Ivana se prebacivalo iz Barce u Pariz pa u Torino i natrag, trampio se Raketa za Neymara, pa sutradan nije i onda opet jest. Iscijedilo je to Raketin pogon pa je nogometaš Barelone otkazao nastup za reprezentaciju u idućem kvalifikacijskom ciklusu za Europsko prvenstvo 2020. koje će se igrati diljem starog kontinenta.

U pozadini Ivanove muke možda stoji i nešto sasvim drugo. FIFPro, svjetski sindikat nogometaša sa sjedištem u Nizozemskoj, objavio je studiju pod nazivom ‘Na granici’ (At the limit) u kojoj upozorava kako klubovi pretjerano iskorištavaju igrače. Neki od njih odigrali su gotovo 80 utakmica u sezoni, skupivši više od 100 000 kilometaraputujući sa svojim klubovima i reprezentacijama.

Sindikat je proveo istraživanje među 500 elitnih nogometaša, a među petoricom koja služe kao ogledni primjer pretjeranog igranja naveo je 31-godišnjeg veznog igrača Barcelone i Hrvatske. Rakitić je prošle sezone, u razdoblju od 25. svibnja 2018. do 13. lipnja 2019., odigrao 68 utakmica. Od toga je 14 bilo s reprezentacijom, s kojom je proputovao 30 000 kilometara. Međunarodni sindikat pritom upozorava kako je Rakitić odigrao 72 posto svojih utakmica bez poštivanja odmora od pet dana među njimaPet dana pauze između utakmica nužno je razdoblje kako bi se izbjegli zdravstveni problemi u kratkom i dugom roku.

Iscrpljenost na Ivanovu licu vidjela se već za vrijeme odigravanja SP-a u Rusiji, kada nas je pogotkom s bijele točke protiv Danske uveo u četvrtfinale. Cijelva momčad je tog prvenstva bila na razini, a Rakitić je svaku utakmicu odigrao SAVRŠENO.Doprinos koji je dao reprezentaciji je nemjerljiv. Kada Hrvatska nije bila ni blizu trona na kojem je danas, Rakitić je mogao izabrati igrati za reprezentaciju Švicarske(kao onomad i Mladen Petrić) ali je odabrao Hrvatsku. 

  • Trenutak u kojem ih je moj otac izvadio iz paketa, moj brat i ja smo znali… Nikad ih više nećemo skinuti. Naravno, kad je paket stigao u našu kuću u Švicarskoj nismo još znali o čemu se radi, što je unutra. No na njemu je stajala povratna adresa u Hrvatskoj. Bilo je to mjesto koje smo zvali domom, no isto tako bilo je to mjesto u kojem ni moj brat, niti ja nismo nikad prije bili. U našem domu pričali smo hrvatski, a u našem gradu u Švicarskoj bilo je puno Hrvata. No Hrvatska je i dalje za nas bila nešto daleko. Moji roditelji Hrvatsku su napustili početkom rata 1991. i nikad se nisu vratili. Brat Dejan i ja rođeni smo u Švicarskoj, a Hrvatska koju smo poznavali bila je ona s TV-a i fotografija koje su nam roditelji pokazali te njihovih telefonskih razgovora koje smo čuli.
  • Kao djeci bilo nam je teško shvatiti što se to točno događa na Balkanu. Razumljivo, roditelji mi nikad nisu pričali o ratu, jednostavno nisu htjeli pričati o tome. Sjećam se kako su plakali razgovarajući na telefon s ljudima iz Hrvatske. Osjećao sam se… Ne znam kako bih to opisao. Možda kao da je to grozan san? Imali smo sreće. Bili smo daleko od svega toga pa nismo ni vidjeli što se zapravo događalo. No to je nekako uvijek bilo u mislima mojim roditeljima. Puno im je prijatelja i obitelji ostalo u Hrvatskoj, a moji su roditelji izgubili puno dragih ljudi.Sjećam se, imao sam tek četiri ili pet godina kad sam na TV-u vidio vijesti. Ugledao sam fotografije i snimke rata i ležeći u krevetu pomislio: ‘Ovo je nemoguće, kako se ovo može događati?’I prije no što je Hrvatska službeno proglasila neovisnost, naša reprezentacija je već odigrala utakmicu. Mislim da vam to jasno može opisati koliko nam nogomet znači, našoj državi i ljudima, bez obzira gdje žive. I tako, kad je tata uzeo nož i otvorio taj paket te izvukao dva hrvatska dresa za mog brata i mene… bilo je jako emotivno. Pomislili smo nešto kao, o, da, mi smo također dio toga.
  • Spavali smo u tim dresovima. Nosili smo ih idući dan u školu. I dan poslije. Nismo ih htjeli skinuti. Vau, mi imamo hrvatske crveno-bijele dresove bez imena na leđima. Htjeli smo ih imati 10 jer nismo htjeli obući ništa drugo. Bili su nam toliko posebni, otvorio se Ivan za Players Tribune.

Promjena životne okoline odnosno neizvjesna budućnost spada među najstresnije događaje koje čovjek može osjetiti, a kontinuirana neizvjesnost može se pretvoriti u kronično psihološko stanje. Pod okolnostima takvog psihološkog stresa, čovjek koji je dao sebe Hrvatskoj reprezentaciji, čovjek koji nam je donio toliko veselja zajedno sa ostatkom momčadi biva kamenovan kao da se radi o smradu najgore vrste, izdajici bez premca koji u ključnom trenutku okreće leđa povjerenju koje smo mu dali, i sve to sa zlosutnim smiješkom na licu. Negativac kojeg trebamo(?)

Možda bi povremeno i selektor Dalić mogao javno stati iza svog igrača i poslati ostatak kamarile u tri lijepa prikrajka. Poznato je da kukavice napadaju po mraku u čoporu, kada su sigurni da je žrtva sama i nezaštićena, a i onda udaraju s leđa.

Podrška srebrnom Vatrenom!

Facebook Comments

Loading...
DIJELI