‘NAJVAŽNIJI TRENUTAK U HRVATSKOJ NAKON RATA’! Evo zašto nam treba Dan zajedništva, ponosa i sreće

screenshot

Godinu dana je prošlo, tako se lijepo sjetiti, osjetiti onu sreću i ushit, ta naša Hrvatska je skoro postala prvak svijeta, što vrijeme više prolazi sve smo vjereniji u misao da je mogla biti i svjetski prvak da nije bilo argentinskog suca, ali doček kojeg je hrvatski narod pripremio junacima iz Rusije bio je vrijedan kao tri naslova svjetsklog prvaka.

Hrvatska je otišla na ulice, cijela, a oni sretnici koji žive u Zagrebu i zagrebačkom prstenu imali su privilegiju vidjeti “vatrene” uživo, no i kasnije kada su se “vatreni” razmilili po Hrvatskoj imali su tu prigodu i ostali – pa se doista može reći da je dan dočeka reprezentacije bio dan velikog zajedništva, svojevrsni praznik zajedništva u Hrvata.

I ne treba se smijati Daliću koji je dao ideju da se taj dan proglasi nacionalnim praznikom – Danom zajedništva Hrvata. Zna on dobro što priča. Takvo zajedništvo Hrvatska nikad nije osjetila, jest u ratu, no to je drugo stanje, to se ne bi ni smjelo uspoređivati.

Taj doček, ti osjećaji za vrijeme finalne utakmice, s dočeka, to se pamti za cijeli život. I što je najvažnije, sve je prošlo bez incidenta.

Slušamo što Dalić i danas govori:

“Toliko emocija, zajedništva i ljubavi na jednome mjestu. Mislim da je to najvažniji trenutak u Hrvatskoj poslije rata. To je uspjeh”!

Sjetimo se pak i njegovog spontanog govora na Trgu bana Jelačića:

“Nemam riječi zahvalnosti, da vam kažem što ste nam večeras priredili. Mi smo u Rusiji igrali za sebe, svoje obitelji, za vas i za cijelu Hrvatsku. Za sve Hrvate u Bosni i Hercegovini, za sve Hrvate u dijaspori. I za naše branitelje jer da nije bilo njih ne bi bilo ni ove šahovnice. Nismo prvaci svijeta, ali smo viceprvaci. Ali vi ste prepoznali da smo mi dali sve od sebe, da su dečki dali sve od sebe“!

Dati sve od sebe, to je tako lijepo rečeno. Kad bi svatko dao sve od sebe, dakle sebe i ova zemlja bi bila bolja, poželjnija za život. Možemo li štogod naučiti od uspjeha naših nogometaša, možemo li se nadahnuti da i mi u svim poglavljima naših života budemo tu negdje pri svjetskom vrhu, da stvorimo zemlju u kojoj će nam djeca ostajati a stariji biti ponosni što nisu otišli?

Dalić nam je s nogometašima pokazao da možemo, a ima hrpa onih u okvirima naših granica koji se trude pokazati da ne možemo, dobar dio ih je i u politici.

Zato neka nam ovaj uspjeh uistinu bude nadahnuće, korijen naše želje da svi budemo bolji, barem viceprvaci svijeta. Ne, taj dan neće biti praznik, ali praznik je u srcima i dušima, nije to samo podvučen datum na kalendaru, nije to samo odluka onih u Saboru.

Praznici su u nama, pa sjetimo se i živimo one trenutke sreće još jednom. Mjesec dana smo bili sretni, a na dočeku najsretniji.

Samo jedno nedajmo, da nam ubiju uspomenu na te dane. Bit će danas-sutra i lošijih rezultata i kriza, ali to što su prije godinu dana napravili Dalić i njegovi izabranici ostaje nezaboravno. I nitko nam to nema pravo uzeti, a najmanje mi sami sebi. U čemu smo već stručnjaci.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI