Pomalo je čudan tsunami optimizma oko Hajduka i njegovih očekivanja u nastupajućoj sezoni.
Što jest jest, Hajduk je odradio par zanimljivih transfera i ostanaka, ali navijački optimizam koji je grunuo poput lave iz vulkana sigurno će biti teret momčadi. Koja će se naći ispod velikih očekivanja…
Opet, ako ćemo pomno, antropološki gledati, Hajdukovi navijači nisu samo željni slavlja, nego i nadanja. Često, prečesto su u zadnjih petnaestak godina bili i bez nadanja, a slavlja su redovito izostajala.
Već smo spominjali, Hajduk je zadnji puta bio prvak 2005. godine, a kada to računamo kao odrastanje to znači da se dijete koje se tada rodilo ne sjeća Hajdukovog slavlja, a već je srednjoškolac.
Za veliki klub, a Hajduk to jest, takva pojava je za navijače neprihvatljiva. Doista, što se može očekivati Hajduka u novoj sezoni, za koju je Dinamo izgleda sačuvao momčad, a Osijek i Rijeka su se fino pojačali?
Možda se odgovor neće svidjeti Hajdukovim drukerima. Ali, uz dužno poštovanje, šampionska momčad se ne slaže naglim transferima, pa premda bila riječ i o izvanrednim igračima. Eto, Osijek je isto lani složio finu i jaku momčad, no na kraju prvenstva više nije mogao parirati Dinamu. Koji momčad slaže, pomno nadopunjava i slaže godinama.
Šampionska momčad ili generacija ne rađa se preko noći.
No, da je Hajduk konačno na boljem putu taj zaključak stoji. Dosad su se kupovali mahom strani nekvalitetni nogometaši, momčad je bila pretrpana inozemnim igračima slabe kvalitete, domaće snage su ostajale u zapećku i napuštale klub. Sada Hajduk pokušava na svoje mlade trupe dovesti zanimljiv i kvalitetan časnički kadar. Hajduk konačno traži pojačanja, a ne krpa rupe.
I ako bi ta strategija potrajala onda se zaista u budućnosti može očekivati konkurentan Hajduk. Splitski klub je uvijek, ali baš uvijek najbolje rezultate dostizao kada mu je kostur momčadi bio sastavljen od svog podmlatka, na kojeg bi se nadodala dva-tri prava pojačanja. Tako je bilo i sedamdesetih i osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća.
U međuvremenu ta se sportska politika zagubila, najvjerojatnije zbog prevelikog uplitanja menedžera u rad kluba. Za takve makinacije Hajduk je platio veliku cijenu, zapravo je još uvijek plaća. I posrtaj Hajduka, neka mu se ne raduju konkurenti, nenadoknadiv je gubitak za hrvatski nogomet.
Povratak Hajduka među našu nogometnu elitu donijeti će i zanimljivost i adrenalin i suparnike natjerati na veće napore i bolja sportska postignuća. Konkurencija je uvijek poželjna, i Hajduku, ali i ostalima.
Zato treba pozdraviti jačanje Hajduka, ali i Osijeka i Rijeke. Da o Dinamu i ne govorimo.
Možda ćemo ove sezone imati spektakularnu Prvu hrvatsku nogometnu ligu, s velikom četvorkom.
Samo smo htjeli napomenuti da se Hajduk konačno počeo ponašati kao klub koji zna što želi, ali što je bitnije da zna i što ne želi. Hoće li to biti dovoljno za brzi šampionski pohod ostaje nam za vidjeti. Bude li tako onda će današnji gorljivi optimisti iz vojske Hajdukovih navijača imati pravo. Mi smo ih ovako samo malo upozorili.