Sportski junak ovog mjeseca nesumnjivo je trener Dinama Nenad Bjelica. Dovevši Dinamo do osmine finale Europske lige pokazao je svoju inspiraciju, kvalitetu i autoritet, da ne kažemo i silno znanje. A postojalo je puno sumnje u dane kada je prvi puta zakoračio u Dinamo. Sjećamo se dobro, bili smo kraj njega dok nam je govorio:
“Znam što je trenerski posao. Dok trener ima rezultata, onda je sve pozitivno, kada ih nema onda bude i negativnih stvari. Neovisno o tome gdje ste rođeni ili za koji ste klub igrali. Jako sam ponosan što sam trener Dinama, pripremao sam se 376 utakmica za klupu Dinama. Ne tri ili 37, već 376 utakmica. Gotovo deset godina, imam određeno iskustvo, radim već u četvrtoj zemlji, tako da mislim da to neće biti problem što sam iz Osijeka. Jako se dobro osjećam u Zagrebu, ljudi su me u klubu i izvan njega lijepo primili, drago mi je što su mi dali tako veliku odgovornost. A nadam se da ću im to vratiti svojim radom. I vidjeti ćete, rezultatima, imam odrješene ruke i veselim se poslu i uspjesima”.
Dobro, nije Bjelica Nostradamus, prije je teški fizički radnik koji zna kako zazidati kuću od temelja do krova, što je učinio s Dinamovom momčadi i taktički i fizički i psihički.
Nenad Bjelica bivši je hrvatski reprezentativac, koji je igračku karijeru počeo u Osijeku, nastavio u Španjolskoj (Albacete, Betis, Las Palams), Njemačkoj (Kaiserslautern) i Austriji (Wacker, Karnten), da bi se kao trener doslovce usavršio Lustenauu, Karntenu i WAC-u, a pravi posao napravio u bečkoj Austriji s kojom je iz Lige prvaka svojevremeno eliminirao i Dinamo. Potom je radio sjajan posao u talijanskom drugoligašu Speziji, da bi prije Dinama bio u poljskom Lechu, istina u borbi za naslov prvaka, ali nije uspio.
Ne znamo sjećate li se, ali u jednom trenutku bio je i kandidat za izbornika hrvatske reprezentacije. Kada je Čaćić potjeran… Pričali smo i tada s njim. Sam Bjelica u razgovoru s prijateljima isticao je kako bi mu bila neizmjerna čast biti izbornikom hrvatske reprezentacije, iako je u svojoj skromnosti govorio čak da se ne vidi kandidatom.
“Gdje će sada uzeti mene, što vam je”?
A bio je u opticaju, razgovaralo se o njemu u HNS-u. Pick je pao na Dalića.
Dok je vodio austriji WAC doveo je taj klub iz Treće lige do Europe. Bio je i trener i sportski direktor. Ruku na srce, to je i sada, sam bira igrače, ili ih odbacuje…
“Doslovce volim voditi brigu o svemu. Ne žalim se, volim imati potpunu kontrolu. Predsjednik je jako zadovoljan, sam kaže da mi je dao puno povjerenje, a da nije pretpostavljao toliki uspjeh, pričao nam je dok je radio u WAC-u. Uvijek me pitaju što je tajna mog rada? Nema tu tajne, ja jednostavno obožavam trenerski posao. Kao trener se osjećam puno bolje nego kao igrač. Obožavam odgovornost. Kao igrač od nje možeš pobjeći, dok je kao trener moraš preuzeti. To mi se sviđa”.
Kada je dolazio u Dinamo upozoren je na lošu atmosferu oko kluba i na tribinama. Odmah je uzvratio:
”Teško je kad igrate pred dvije tisuće ljudi, kad je stadion prazan. Iako smo svi profesionalci, razumijem igrače da im je u takvim uvjetima teško igrati. Kad je pun stadion, postoji velika inspiracija i motivacija, kad vas vaši navijači nose, to ne može biti nikakvo opterećenje”.
Dobrim rezultatima, ali i atraktivnim partijama publika se vratila. Sada veli:
“Svi u klubu smo kreatori dobre atmosfere i igara, jedan čovjek ne može ništa napraviti. Mi smo ekipa, zajedno pobjeđujemo i zajedno gubimo. Igrači su najzaslužniji svojim radom i zalaganjem na terenu, pokazuju veliku emociju i pripadnost bojama kluba, bez obzira što nisu ponikli u klubu, veliki su profesionalci i karakterni dečki. Uspjeli smo probuditi zagrebačku publiku koja će doći u velikom broju”.
Bjelica je silno korektan čovjek, nemojte mu slučajno doći s pitanjem hoće li biti izbornik reprezentacije. Nama su u pamćenju ostale njegove izjave nakon neslavnog poraza Hrvatske protiv Meksika na svjetskoj smotri u Brazilu 2014. godine kada je nacionalnu momčad vodio Niko Kovač. U trenucima kada su baš svi hrvatski treneri kritizirali izbornika Niku Kovača za slabo postavljanje igre protiv Meksika
Nenad Bjelica je hrabro izjavljivao:
“Mi smo s tim iskusnim izbornicima doživjeli isto neuspjehe, ne znam o čemu oni pričaju. Ja ne bih rekao da je ovo neuspjeh, a ti izbornici koji su imali veliko iskustvo sad već desetak godina nigdje ne rade, nitko ih ne traži, i unatoč svom velikom iskustvu oni su isto su imali faze kad su bili vrlo neuspješni. Gnjusni su mi ti napadi od kolega i ja to nikako ne mogu razumjeti”.
Ajmo se vratiti na Dinamo. Ruku na srce, Bjelica je napravio čudo, u rezultatskom, atmosferskom i financijskom smislu. Pazite, Bjelica je s Dinamovim igračima napravio nešto silno bitno, napose bitno u okrutnom nogometnom kapitalizmu.
On je osim rezultata svim svojim igračima podigao tržišnu vrijednost. Malo tko je to očekivao, no gledajući kako je igra plave momčadi napredovala iz tjedna u tjedan svakome mora biti jasno da Bjelica na treningu radi fini posao…
Igrač Dinama koji je vrijedio, nazovimo to tako, dvije mjerne jedinice danas vrijedi barem pet istih. Onaj koji je vrijedio pet mjernih jedinica danas košta barem desetak istih. A onaj koji je posjedovao 15 valuta danas sto 30-40. Klub će s Bjeličinim radom neminovno zaraditi, osvojiti zacijelo još jedan ili dva domaća trofeja, uspjeh će biti umalo veličanstven. Pogotovo jer je Bjelica sam sklapao i slagao momčad. Od igrača koje je prije trenirao i poznavao. Imao je, dakle, viziju.
U svlačionicu mu ne ulazi siva eminencija hrvatskog nogometa, čovjek koji više voli ući u svlačionicu trenera nego popiti jutarnju kavu. Samostalan u svom rada može se posvetiti trudu, trud se nagrađuje uspjehom a Zagreb, sportski i nogometni je oživio.