Ako netko misli da je lako biti trener i još k tome i hrvatski izbornik grdno se vara. Da, napose kod nas, gdje svatko zna tko bi trebao igrati a tko je višak i kome nije mjesto u sastavu. Otrovne strelice prema treneru nacionalne momčadi svojevrstan su nacionalni sport, kako se prije tri i nešto godine Dalića nosilo na ramenima, tako je nedavno zamalo bio bačen u blato.
On prigodom svakog izbora mora objašnjavati zašto je netko tu, a netko nije, kao i zašto je uopće živ, da se našalimo. Ipak, budimo ozbiljniji, igrači su osjetljive biljke, tašte, samouvjerene, nerijetko i bez bilo kakvog pokrića. I sve to jedan trener mora držati pod kontrolom, da je general-bojnik teško bi s takvih 25 vojnika izašao na kraj.
Problem je u sljedećem, svatko tko dođe do reprezentacije žudi za svojom prilikom, a kako imaju „sportski mozak„ lako se uvjere da moraju biti u početnoj postavi. Zbog toga su se već događale nevolje, sjetimo se kada je Lovren reagirao s pričom kako mladi ne poštuju veterane i velikane. Ako ćemo dublje, mladi se žele dokazati, pa zacijelo i pretjeraju u svojim očekivanjima.
Tu je navodno „pao„ i Josip Brekalo, to se izborniku Daliću nije svidjelo, a još je ispadao iz forme, pa je iz tog razloga bio nepozivan. No, Brekalo nije radio dramu od toga, shvatio je valjda da je jedini dokaz kvalitete predstava na travnjaku a ne za stolom pri zajedničkoj večeri.
I gle, Brekalo je sada pozvan za akcije protiv Cipra u Larnaci 8. listopada i u Osijeku sa Slovačkom 11. istog mjeseca. I Dalić je tim pozivom priznao da cijeni njegovo igračko umijeće, zacijelo se u Torinu kod sjajnog trenera Ivana Jurića malo i sabrao. A da nam pravi Brekalo treba, nije ni upitno. Njegov dribling i probojnost na koju smo već zaboravili red je vidjeti opet.
Na to Dalić računa, Brekalo je tip igrača od kojeg se nešto očekuje, puko statiranje, bez učinka i efekta ne zanima niti jednog trenera na svijetu. Brekalo ima sjajan dribling, promjenu pravca, brzinu, samo kad je posve spreman. On bi mogao biti opet osvježenje kakvo je bio kad je tek ušao u reprezentaciju. I samo pod tim uvjetom Brekalo će ostati u nacionalnoj vrsti.
Nadalje, zanimljiva je priča oko Andreja Kramarića. A tu frišku priču valja gledati i kroz prizmu nepozivanja drugog centarfora, Ante Budimira. Ne, nije Budimir nepozvan zato što je loš, ni slučajno. Nažalost, ozlijeđen je. A Dalić je s Andrejom Kramarićem imao najsretnije trenutke u životu, ali i probleme kada ga je isti igrač šokirao istupima u medijima, poput onih prije Eura kada se uspoređivao sa Šukerom i ultimativno po medijima govorio kako on uvijek mora biti prvi izbor u napadu.
Nije se to svidjelo ni javnosti, niti navijačima a predmnijevamo da je i Dalić ostao zatečen. Kramarić se baš nije dokazao na Euru, a onaj „zicer„ protiv Španjolske kod 3-3 boli nas još uvijek kao trn u peti. K tome, Kramariću se zamjera pretjerana sebičnost u igri, no to nije priča od jučer, nego odavna.
On je jednostavno takav tip igrača, vidi samo gol i tu nema pomoći. Istina, to suigrače nekad dovede do ludila, a nekad te iste suigrače spasi jer da gol iz nemogućih situacija, i spasi ih.
Sigurni smo da mu Dalić ne može zaboraviti kako mu je pomogao u onoj dodatnoj kvalifikacijskoj utakmici u gostima protiv Ukrajine. Tada je ”Krama” sam razmontirao Ukrajince, Hrvatska je otišla na svjetsku smotru gdje je umalo bila svjetski prvak. Doista, tko mu to može zaboraviti ili osporiti, baš nitko u Hrvatskoj.
Ali, digne živce Kramarić kada ga gledamo, da je malo nesebičniji sigurni smo da bi Hrvatska bila produktivnija.
Kaže priča iznutra da je Dalić ozbiljno razgovarao s Kramarićem, da ga je pohvalio za napore u ovom prošlom mini-ciklusu s osvojenih sedam bodova protiv Rusije, Slovačke i Slovenije. Pa, čujemo nadalje da se Kramarić malo i posuo pepelom zbog onih izjava i usporedbi sa Šukerom, kao i s isticanjem da je on „vječni broj devet„.
No, svi prvi centarfori su pomalo sebični. Sjećamo se kada je Šuker zabijao u hrvatskom dresu kao na filmskoj traci, s njim je u napadu bio Bokšić. Koji bi nam znao reći, malo u šali ali i ozbiljno;
„Kada mi Šuker doda loptu uvik mi malo pobigne„!
Sebičan je i Lewandowski, pa i Kane, mnogi golgeteri vide samo gol, suigrači su mu tu samo da mu dodaju loptu. Znaju da žive i opstaju samo od svojih pogodaka i tako su se jednostavno sagradili. I tu popravka nema.