Stereotip da su svi sportaši zarana osigurali egzistenciju lako pada u vodu. Brojni sportaši zbog ozljeda, spleta okolnosti, ponetko zbog poroka a netko i zbog neskromnosti nisu stekli ni dovoljne uvjete za pristojan život. Uglavnom, nisu svi ni iste sreće, ima ljudi koji su bili nakrivim mjestima u krivo vrijeme, klubovi im nisu bili pošteni poslodavci, a nekoga ni život nije mazio. Što može život – ne može nitko.
Ipak, to što netko nije zaradio novac ne znači da nije bio manje dobar sportaš ili čovjek, ni slučajno. Ovo je priča o ne baš sretnoj karijeri i životu čuvenog i proslavljenog golmana Hajduka sedamdesetih godina, Ivanu Budinćeviću.
”Naš je golman Ivan sveti, u njega smo svi zakleti”. Tako su pjevali Hajdukovi navijači na istočnoj tribini Starog placa, ali i na gostovanjima sezone 1978/79 kada je Hajduk pod vodstvom Tomislava Ivića osvojio prvenstvo Jugoslavije u foto finišu sa sjajnim zagrebačkim Dinamom. Priča je ovo o Ivanu Budinćeviću, Hajdukovom vrataru te sezone koji je bio jedna od ključnih figura tog pohoda na naslov prvaka.
Navijači Hajduka organizirali pomoć
Budinćević je kasnije napustio Hajduk, nije imao sreće s transferima, nije zaradio golem novac kao njegovi kolege,naprotiv. Ostao je oštećen, vratio se u rodnu Vojvodinu, Načku, danas živi skromno i teško, ne žali se… Ali, nisu ga zaboravili gorljivi Hajdukovi navijači. Koji su nekoliko puta organizirali akciju prikupljanja pomoći za svog omiljenog golmana…
Sjećamo se tako događaja prije koju godinu, Hajdukovi navijači organizirali su jednu humanitarnu priredbu za svog nekdašnjeg nogometaša, velikana među stativama, golmana Ivana Budinčevića. Koji je ostao dirnut spoznajom da nije zaboravljen. Novac se prikupljao i na društvenim mrežama, suze u očima vratara i njegove supruge rekle su sve.
Inače, prije deset godina Budinćević je došao u Split na na proslavu stotog rođendana “bijelih”. Pomogli su mu prijatelji, osigurali putne troškove i boravak, jer on nije u prilici sebi priuštiti i počastiti se.
»Tih dana na proslavi sto godine Hajduka tijekom druženja i fotografiranja s brojnim prijateljima u Splitu, nakon dugo vremena, uhvatio sam sam sebe ponovno s iskrenim osmijehom na licu. Doživio sam poštovanje ljudi koje me niti poslije toliko godina nisu zaboravili, za razliku od mnogih koji su mi u rodnom kraju okrenuli leđa«, rekao je Budinčević. Umjesto dva dana tada je u Splitu ostao tjedan dana. Nisu ga pustili kući.
Budinčević ima 67. godina. Živi teško, na rubu egzistencije, vele njegovi prijatelji da je jednostavno takav tip, naivan i vrijedan, nesnalažljiv i stidljiv. Torcida i Hajdukovi navijači su mu poželjeli, a na proslavi stogodišnjice kluba neki su ga dočekali s njegovim prepoznatljivim dresom iz 1979. godine.
‘Bez dinara sam prihoda i ikakve ušteđevine’
Evo malo i cijele njegove povijesti. Vratarsku karijeru je počeo u “Bačkoj”. Nastavio je u “Spartaku” iz Subotice, a potom je našao veliki angažman. Otišao je u splitski Hajduk, s kojim je osvojio naslov prvaka u sezoni 1978/79. A zvala ga je i Crvena zvezda, on je želio samo u Hajduk.
Poslije je branio u Sloveniji, u ljubljanskoj Olimpiji, a zatim se vratio u Hrvatsku, gdje je pet godina branio u Dinamu iz Vinkovaca sve do 1988., kada je uslijed teške ozljede nastale preoštrim startom igrača bugojanske “Iskre” skoro ostao zauvijek paraliziranim, a i sam život mu je bio u opasnosti. Naime, protivnički igrač je naletio na njega i koljenom ga udario u glavu, od čega je Budinčeviću pukao vratni kralježak. Zbog tih očitih razloga, a radi izbjegavanja ugrožavanja svog zdravlja, Budinčević je u svojoj 33. godini prekinuo karijeru. A mogao je s obzirom na formu i izdržljivost braniti još godinama, Postao je invalid.
No, zbog egzistencijalnih problema i potrebe da netko zaradi novac za obitelj, Ivan Budinčević se samo tri godine poslije reaktivirao i već 1991. nastavio braniti, uglavnom po niželigašima iz Vojvodine. Branio je do 2000. godine, kada se u 45. konačno ostavio igračkog nogometa. Bio je tehniko nogometne reprezentacija hrvatske manjine iz Vojvodine na 2. EP hrvatskih nacionalnih manjina.
Još kad je bio prije deset godina u Splitu razgovarali smo s njime…
“Bez dinara sam prihoda i ikakve ušteđevine. I bez zdravstvenog osiguranja. U kasno proljeće, ljeti i u ranu jesen zaradim nešto radeći poljoprivredne poslove: kopam, orem, sijem, sadim, berem, radim kod zemljoradnika kao najamna radna snaga”. Samo ga nagovarate vam skromno kaže:
”Sve što čujete o meni je istina. Svi su me zaboravili, a ja skoro gladujem! Bez dinara sam prihoda i ikakve ušteđevine. S tim da odmah moram reći da je to socijalno, a ne nikakvo nacionalno pitanje. Zbog toga što sam Hrvat mene ni u najgorim danima rata ovdje nije nitko ni krivo pogledao, a kamoli da su mi činili bilo kakve neugodnosti. Ne! Supruga Ruža i ja smo godinama nezaposleni, pokušavamo sve nebismo li se negdje zaposlili, radili bismo bilo što samo da zaradimo za kruh, jedini prihod koji imamo je mirovina moje punice Marije koja iznosi 140 eura mjesečno. Od toga živimo nas troje, zasad bez ikakvih izgleda da se to stanje popravi. Čekam proljeće da bih zaradio koji dinar. Ali ostario sam, teško je raditi. Boli me, i supruga se razboljela, imala infarkt, nosi dva stenta.
Ne, nije Budinčević probisvjet, da ne biste to pomislili. Vrijedan je, međutim, nemamo svi istu sreću:
Bavi se kopanjem ne bi li preživio
”Eto, nakon što sam bio profesionalni nogometaš, trgovački putnik, nakon što sam radio u free shopovima, konobario, trenirao vratare u subotičkom klubu Bačka, u kasno proljeće, ljeti i u ranu jesen zaradim nešto radeći poljoprivredne poslove: kopam, orem, sijem, sadim, berem, radim kod zemljoradnika doslovno kao najamna radna snga. Nemam ni zdravstvenog osiguranja, više se i ne javljam na Zavod za zapošljavanje. Nema koristi. Po zanimanju sam stolar, ali nema posla koji ne bih radio. Zaludu mi je”.
O Hajduku i dalje ima samo riječi hvale, kao i o njegovim navijačima koji se svakih nekoliko godina pobrinu za njega:
”Danas mi je neugodno spominjati nogomet, svoju vratarsku karijeru, godine provedene u Hajduku, naslov prvaka osvojen s „bijelima” 1979. godine… A Hajduk je najljepša epizoda u mom životu! Pogotovo sezona 1978./79. kad smo osvojili naslov prvaka. Posljednji Hajdukov naslov državnog prvaka u bivšoj Jugoslaviji. S tim da su i u Hajduku čuli za moju tešku, groznu financijsku situaciju, ali nisu reagirali. Valjda moji “bijeli” imaju svojih problema, a ne brinuti o svome nekadašnjem vrataru kojega su valjda mnogi i zaboravili… No, zato su tu navijači, kad osjetim tu ljubav ja zaplačem”.
Budinčević živi od svoje sirotinje. Nikome nije dužan, samo teško živi, a stisle su godine.
”Meni su mnogi klubovi ostali dužni, nisam se znao izboriti za svoje. Tu ne mislim na Hajduka koji mi je isplatio do zadnjeg dinara koji mi je trebao isplatiti, ali ostali su mi dužni ljubljanska Olimpija i vinkovački Dinamo, današnja Cibalia. Jedni i drugi zajedno oko 50.000 njemačkih maraka. Da taj novac sad imam”…
Ajmo sad ovako, tu je Hajduk uistinu kao klub morao pomoći. Kao što je minhenski Bayern pomogao Gerdu Mulleru, svom legendarnim napadaču kad su ga našli sirotog i pijanog u jarku. poslali ga na liječenje i dali mu posao. I bio glavni stručnjak za napadače u Bayernu. Ili kako se Dinamo pobrinuo za Ismeta Hadžića koji je neuspješno prodavao povrće po Zagrebu i spavao u automobilu stojadinu.