Legendarni izbornik hrvatske rukometne reprezentacije najavio je svoj odlazak nakon svjetskog rukometna prvenstva u Egiptu i to nekoliko trenutaka nakon bolnog i nevjerojatnog poraza od Argentine.
‘Kada prvenstvo završi, napustit ću kormilo reprezentacije i neka me netko drugi zamijeni’, bile su početne riječi još uvijek aktualnog izbornika reprezentacije.
Odradit će on svoj mandat do kraja prvenstva, i to nebitno hoćemo li proći u četvrtfinale ili ne, nebitno hoćemo li pobijediti sljedeću utakmicu protiv Danske. Lino je najavio odlazak i to možda i više boli od ovog poraza, ali nužno ni treba biti tako.
Jedan mogući scenarij koji možemo zamisliti da na kraju Hrvatska bude prvak svijeta te se uspije Lino i sam predomisliti iako je ‘čvrsto’ najavio svoj odlazak.
Hvaliti našeg izbornika možemo unedogled jer je ustinu zadužio naš rukomet i našu reprezentaciju do neviđenih granica, ali kao što je i sam svjestan, ovakvi porazi se ne smiju događati i sigurno mu je ‘puna kapa’ ovakvih stresnih utakmica gdje naša reprezentacija ne može odraditi od početka do kraja korektno, bez crnih rupa ili čega već.
No, praksa Line Červara naučila nas je kako njegovo konačno ‘zbogom’ uistinu to ne znači. Ako ćemo se ranije sjetiti, Lino je već u par navrata ponudio svoju ostavku kako bi probudio momčad. I mora mu se priznati, poprilično je uspjevao.
Stoji doduše da nije to rezultiralo osvajanjem natjecanja, jer zadnji put kad smo bili prvaci bilo je sada već davne 2004. godine na Olimpijskim igrama u Ateni, ali momčad se u tim situacijama ponašala dosta drugačije kada bi Lino najavio svoj odlazak.
Stoga, ovo je šok – prvo što smo izgubili od Argentine, a drugo što je Červar najavio svoj odlazak i to u trenutku kada nakon prvenstva, reprezentacija ima jako malo pripreme na kvalifikacijama za Olimpijske igre za Tokio. Bolje osobe u ovom trenutku nema od Červara da povede našu reprezentaciju u teškim utakmicama koje nam slijede nakon Svjetskog prvenstva.
Da li je rješenje da Igor Vori preuzme reprezentaciju, ipak ne bismo bili u povoljnoj situaciji, jer uz dužno poštovanje Voriju, nema dovoljno iskustva da vodi ovakav kalibar reprezentacije.
Nameće li se nekakvo drugo rješenje, teško je u ovoj situaciji reći. Znamo da Lino još uvijek vodi reprezentaciju i ako je ovo svojevrsna ‘šok-terapija’ za naše igrače, nije mogao pogoditi bolji trenutak.
U teškoj smo situaciji, nokautirani smo od Argentine (kao što smo bili i 2003. godine od iste reprezentacije), ali sada nemamo pravo na grešku te što je još gore, ne ovisimo više sami o sebi. Pobijedimo li Dance u zadnjem kolu ove skupine, opet ovisimo o utakmici Katara i Argentine u kojoj Katarci moraju pobijediti kako bi našim momcima osigurali prolazak dalje u četvrtfinale.
To bi svakako bila sjajna situacija jer bi bili u naletu, pobijedili Dansku koja je jedan od favorita prvenstva, bili u četvrtfinalu i mogli bi sanjati polufinale, naravno ako se ne pojavi ovakva epizoda kao Argentina.
Prvenstvo nije gotovo, Danska mora pasti kako god znali i trebamo biti u četvrtfinalu bez obzira na našu igru jer da se Argentina plasira dalje, bio bi to još veći udarac i šok na ovom prvenstvu.
Što će biti nakon prvenstva, teško je znati. Lino si je ovim svakako osigurao miran odlazak i skinuo si je medijski pritisak na sebe jer je reagirao odmah. On je u tkz. ‘win-win’ situaciji.
Prolaskom u četvrtfinale te eventualnim osvajanjem medalje na natjecanju mogao bi u miru pripremati reprezentaciju u kvalifikacije za Olimpijadu. Porazom, Hrvatska se oprošta od borbe za medalju, Lino odlazi kao što je i najavio te netko novi preuzima reprezentaciju. Možda bi jedno od rješenja bilo nekakvo skandinavsko ime – igrač koji bi implementirao takav način razmišljanja – više šablonska igra nego igra ‘na mišiće’.
No jedno je sigurno. Lino je svjetski i olimpijski pobjednik. Zadužio je hrvatski rukomet te njegovo ime će uvijek ostati zapisano zlatnim slovima u našoj rukometnoj povijesti. Olimpijskog pobjednika uvijek se mora s velikim poštovanjem oslovljavati, tako ću i zaključiti ovaj tekst, s neprocjenjivim poštovanjem prema jednom od najvećih trenera u rukometnoj povijesti.
Autor: Edwin Nicky Džemidžić