PA OVAKAV HAJDUK NIKOME NIJE POTREBAN! Tu je hrpa igrača za drugu ligu, a ovaj nesposoban trener…

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

Vele da je najgore kada te svi žale. Upravo u takvoj situaciji se našao Hajduk nakon šokantnog ispadanja u drugom pretkolu kvalifikacija za Konferencijsku ligu. Nestala je i ona navijačka zafrkancija, pa se navijači ostalih hrvatskih klubova više ni ne zezaju s Hajdukovim posrtajima, nego javno pišu kako im je ‘žao na koje je grane klub spao’.

Hajduk je zaista velik klub, ako danas to ‘možda’ nije – povijest dokazuje da jest. I ovakvi posrtaji, ma kolikogod ih dosad bilo prije, uvijek one kojima je Hajduk u srcu dovode do ludila, rezignacije, očaja.

A to kako je Hajduk izgledao u Kazahstanu bio je ogledni primjer očaja. Na početku sezone, nakon priprema,s finom 2-0 prednošću iz prve utakmice momčad se na terenu postavi kao da želi, doslovce, da sve završi šokantno. Neke greške kod Hajdukovih igrača su senzacionalne ,a u cijelu tmurnu priču uključio se i kapetan, nekad sjajni vratar Lovre Kalinić. Kojem svaka lopta prema golu i uđe u taj gol koji bi trebao čuvati.


Pa, u Hajduku je hrpa igrača koja ne zaslužuje poziciju u hrvatskim drugoligašima i trećeligašima i navrat-nanos doveden švedski trener koji o strategiji suvremenog nogometa nema pojma. I nitko nikad ne kaže zašto je otpušten Tramezzani i doveden nesposoban Šveđanin Jens Gustafsson.

Naravno, neki su ga doveli, tu je i odgovornost predsjednika kluba, Lukše Jakobušića i galamom izreklamiranog sportskog direktora Mindaugasa Nikoličiusa. Da, on je možda doveo neke dobre igrače, ali je dobar dio riskantnih i slabih pozicija u momčadi ili predvidio ili nije pokrpao. I Hajdukova momčad je unatoč pojačanja i ostanaka još uvijek – slaba. Jako slaba, sada smo to vidjeli protiv Tobola. Momčad uvijek vrijedi koliko vrijedi najslabiji igrač. Hajduk, dakle, jako malo vrijedi.



Da, igrači su isto krivci, no te igrače je Netko odredio da budu tu, netko im je rekao kako i što da igraju, a svima njima koji odlučuju zapovjed je dao sam predsjednik kluba. Tako stoji hijerarhija i uvijek je najodgovorniji onaj na vrhu.

I gle, oglasio se predsjednik Hajduka Lukša Jakobušić, bez trunke samokritike, a još do neki dan prštao je od optimizma i priča o ‘novom Hajduku’.

Njegova recentna izjava je u najmanju ruku čudna, da ne upotrebimo neku težu riječ:

‘Ovo mnogi s pravom doživljavaju kao šok, a moguće je da je to naša trenutna realnost. Ovo je proces. Prvi cilj nismo ostvarili, međutim tek sad ne posustajemo nego zapinjemo još jače. Vjerujem u ove ljude u klubu koji su s nama na ovom putu. Na kraju će sve biti dobro.’

Predsjednik kluba veli da je to ‘trenutna realnost’. Pa, on je kao predsjednik doveden i ruke su mu otvorene da promijeni tu realnost. Kako će sad taj isti predsjednik zadržati u klubu i Livaju i Biuka, kad Konferencijske lige neće biti, kad novaca nema a ponude samo dolaze.

Plasman u Konferencijsku ligu bio je jedan od preduvjeta i zarade i ostanka igrača i nabijanja cijene istima. Europsko natjecanje je izlog. A Hajduka u tom izlogu nema dugo, duuugoo…

S time, da je uz poraz od Tobola Hajduk loš i u domaćem prvenstvu. Na poziciji je gdje su momčadi koje će se boriti za ostanak, a ‘mirisalo je na naslov’, kako su u i oko kluba donedavno trubili. Samo bod od mogućih šest, eliminacija od Tobola a predsjednik ni zeru samokritike. Tek veli: ‘Možda je to naša realnost.’

Hajduk je dosad u zadnjih dvadesetak godina često bio u teškim situacijama. I uvijek se mislilo da niže ne može. Sad se valjda shvatilo. Dna nema, pred Hajdukom je bezdan, ovakav Hajduk budi tugu, nostalgiju, izaziva osjećaj žaljenja.

K tome, još se i navijački puk oštro podijelio oko modela upravljanja klubom. Situacija je zaista po Hajduk opasna!

Ne, ovo ne smije biti Hajdukova realnost. Takav Hajduk nikome nije potreban.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI