Prije točno 20 godina, Hrvatska je uživala u posebnom sportskom danu, jednom od onih koji ostaju u pamćenju nakon osamostaljenja.
U fazi karijere kada je već bilo teško do velikih uspjeha, Goran Ivanišević je iznenadio teniski i sportski svijet izvrsnim nizom na putu do osvajanja Wimbledona, u dolasku do svojeg najvećeg trofeja kojim je okrunio svoju priču.
Goran je uvijek bio svoj, oduševljavao je navijače karakterom koji je pokazivao na terenu i u izjavama u kojima je redovito otkrivao puno, često ne štedeći samoga sebe.
Tu nije bilo tajni, a nije bilo nepoznanica niti sa situacijom u kojoj je veliki hrvatski majstor bio prije pobjedničkog Wimbledona. Rame je patilo dugo, ono lijevo, bitno za Ivaniševićev servis, a patilo je i samopouzdanje zbog nedostatka uspjeha na terenu. S time je pao i u poretku najboljih na svijetu, dočekujući svoj najveći Wimbledon na 125. mjestu, a priča o uspjehu je zbog toga krenula koji tjedan prije turnira.
Ona se dogodila s odlukom organizatora da Ivanišević dobije pozivnicu za nastup u glavnom ždrijebu. Ostalo je povijest.
Veliki hrvatski tenisač je za sebe znao reći da uvijek ima protivnika s druge strane mreže i još više protivnika dok se na svojoj strani mreže tuče sam sa sobom, a tih dana na travi Wimbledona potukao je – sve. Krenulo je od prvog kola u kojem mu je protivnik bio malo poznati švedski igrač Fredrik Jonsson, nakon kojeg su na red došli puno zahtjevniji protivnici. Prvi od njih bio je Carlos Moya, slijedio je Andy Roddick, zatim Greg Rusedski, nakon njega Marat Safin, a u polufinalu Tim Henman, godinama najveća engleska nada za pobjedu na domaćem Grand Slam turniru.
Mnogi su mislili da bi to mogla biti Henmanova godina, ali pokazalo se da je veliki Hrvat bio čovjek sudbine. Za sebe pozitivne, za Engleze – u drugačijem, negativnom smjeru. Englezi su ipak na koncu slavili i Gorana, a to se dogodilo nakon pet setova u meču koji je zbog kišnih prekida bio započet u petak, a posljednji poen dogodio se u nedjelju. To je trebalo izdržati, ali nije bio kraj.
Bila je to posebna pobjeda, a dan nakon njezine proslave, u finalu koje je bilo odgođeno za ponedjeljak, stiglo je još veće slavlje. Završni protivnik u fantastičnoj seriji bio je Patrick Rafter, australski majstor igre na mreži koji se također nadao naslovu na travi Wimbledona koji mu je do tada izmicao. No, bila je to Goranova godina, još jedna u kojoj je bilo i neobičnih rituala, poput gledanja Teletubbiesa za početak dana, a s Teletubbiesima i sa svime ostalim tu ni Rafter nije imao dovoljno odgovora za uspjeh.
Poslije pet setova finala koje ne zaboravljamo, veliki hrvatski tenisač je s 9:7 u petom setu na 9.7. proslavio najveći uspjeh u karijeri.