U travnju prošle godine dao je posljednji životni intervju za Večernji list.
Zlatko Saračević, iznenada nas je napustio u 60. godini života nakon što mu je pozlilo poslije utakmice njegove Podravke.
Zlatko Saračević, proslavljeni hrvatski rukometaš, sportsku karijeru počeo je kao odbojkaš. Tata Hamdija bio je svestrani sportaš, igrao je nogomet, odbojku i rukomet, a Zlatko se u početku opredijelio za odbojku.
“U odbojci sam bio dobar jer sam imao visok odraz što mi je kasnije pomoglo i u rukometu. I tko zna dokad bih igrao odbojku da mi jednog dana tata nije u sobu donio veliki pehar. Pitam ga što je to, a on odgovara: pehar rukometnog Kupa prvaka. Bilo je to 1976. godine i kažem tati – idem i ja trenirati rukomet da osvojim taj pehar. Tko bi rekao da će mi ta želja ostati zauvijek neostvarena. Pokušavao sam s raznim klubovima, igrao sam u tri finala Kupa prvaka i nikad ga nisam osvojio”, priča Saračević.
S Medvešćakom je pamtio posebno jednu anegdotu:
“Igrali smo u prvenstvu protiv Jugovića u Kaću (naselje u Novom Sadu). I naravno izgubimo, a po povratku u Zagreb Zlatko Žagmešter, tadašnji direktor kluba, da izjavu novinarima: “Pobijedili su nas igrači koji su u poluvremenu otišli kućama nahraniti pajceke”. Možete misliti kako je ta izjava odjeknula u Kaću. I onda šok. U polufinalu kupa izvučemo Jugović i to u Kaću. Jedva smo živu glavu izvukli s tog gostovanja zahvaljujući Žaginim izjavama.”
Za hrvatsku reprezentaciju od 1994. do 1996. osvojio je tri medalje, europsku broncu, svjetsko srebro i olimpijsko zlato.
“Jasno, najviše pamtim Atlantu. Znam kako mi je na pripremama u Americi pokojni Velimir Kljaić rekao: ‘Sarač, daj napravi neku frku, previše je mirno.’ I ja drugi dan u prijateljskom susretu protiv Alžira iniciram tuču.”