Bivši srpski nogometaš Siniša Mihajlović danas slavi 50. rođendan. Ovih dana trenira Bolognu, a u razgovoru za Gazzetta dello Sport osim o svom životu i karijeri pričao je i o odnosu s ratnim zločincem Arkanom.
Mihajlović je pričao o ratnim godinama na prostoru bivše države te o rodnom Vukovaru.
“Bratoubojstvo koje smo proživjeli u bivšoj Jugoslaviji nešto je najgore što se može dogoditi. Prijatelji koji su pucali jedni na druge, slomljene obitelji. Moja mama je Hrvatica, otac Srbin. Kada su se preselili iz Vukovara u Beograd, mama je zvala svog brata Ivu i rekla mu da dođe u našu kuću. A moj ujak je rekao ‘Što si odvela muža? Ta srpska svinja je trebala ostati tu da ga zakoljemo.”.
Rekao je kako je rođen u Vukovaru koji je za njega najljepši grad na svijetu. Otkrio je i kako je nakon rata došao u Vukovar, ali bilo mu je teško prepoznati grad, vidio je samo kosture zgrada.
“Ptice nisu letjele, nije bilo psa na ulici. Bio je to grad duhova”, otkrio je Mihajlović.
S ratnim zločincem Željkom Ražnatovićem Arkanom imao je poseban odnos. Novinarima je ispričao kako mu je on bio prijatelj, bio je vođa navijača Crvene zvezde. A Arkan nije ni dao da ubiju njegovog ujaka Ivu.
Poznavao je Arkana prije rata.
“O Arkanu sam pričao puno puta. O tome da sam ga poznavao prije rata, o tome da sam osudio njegove zločine, ali i o tome što je on predstavljao za Srbe u tom trenutku. Moraju proći barem dva desetljeća kako bismo mogli objektivno procijeniti što se dogodilo. Bilo je to razarajuće za sve. Ovo što ja kažem, isto može reći Hrvat ili Bosanac”, rekao je.
Tanti auguri Sinisa #Mihajlovic! pic.twitter.com/OhZm1dBAhg
— Michele Tossani (@MicheleTossani) 20. veljače 2019.
Govorio je i o Međugorju.
”Imam snažan karakter. Srbin sam od glave do pete, sa svim vrlinama i manama mog ponosnog naroda. Znam priznati i svoje greške, znam dati i primiti ispriku i uvijek sam spreman za dijalog. Smatraju da sam tvrd čovjek. To je istina. I bolje da me ne provociraju. Ali i čovjek s mudima može biti dirnut. Kad sam prvi put došao u Međugorje, plakao sam kao dijete, nisam mogao zaustaviti suze. Osjetio sam se jačim. Više sam bio taj dan čovjek nego ikada u životu.
Otkrio je i svoju savršenu utakmicu.
Bila je to prva utakmica između Hrvatske i Jugoslavije nakon rata. Igrala se uzvratna utakmica u Zagrebu. Te smo večeri izborili plasman na Euro 2000. Završilo je 2:2, a ja sam asistirao za oba gola. Novine u Srbiji dale su mi ocjenu 10.”