Najopasnija su dvostruka mjerila, tražeći pravdu i pristojnost za sebe, a činiti isto drugima – graniči s maloumnošću. Još uvijek se sjećamo netrpeljivog, ružnog i ponižavajućeg skandiranja nogometaša Dinama u euforičnom slavlju proslave naslova, jest davno je to bilo kada je Ćorluka pjevao o Niki Kranjčaru “da je svinja debela”… Hajde, bio je mlad, ispričao se, pokajao, još potom igrao u reprezentaciji zajedno s njime.
Ma, sjećamo se i svojedobnog ispada direktora Dinama, Damira Vrbanovića koji je na slavljeničkom autobusu pjevao “jebi se, jebi Splite”, i to je naišlo na osudu.
Baš kao što na osudu mora naići i potez Hajdukovog igrača, mladog Stanka Jurića koji je nakon pobjede protiv Rijeke za koju je bio i posebno zaslužan, pohitao navijačima na tribinama i zapjevao ružnu pjesmu kak treba zatući i purgera i Riječanina. Ne, nije zapjevao “bijeli su bijeli vrhovi planina, bijela je košulja Hajdučkoga sina”, zapjevao je pjesmu pun mržnje i ponižavanja. Morao je znati što radi, a ako nije onda je to njegov problem, a kažnjen mora biti u oba slučaja.
Ponese dječake, vidimo i starije ljude euforija i zanos, a nedostaje i kućnog odgoja i osjećaja za moral, etiku i pravdu i dobijamo ovakve slučajeve koji nas zapanjuju i potiču na razmišljanje u kakvom mi to okružju i društvu uopće djelujemo.
Stanko Jurić morao bi se ispričati ponajprije zbog sebe i svog mira, a onda i da ne sramoti roditelje, klub, prijatelje i rodbine. Doista takve stvari ne priliče dobro odgojenom momku, što simon zacijelo utvara da jest.
Čudesno je kako počinitelji takvih gluposti ne razmišljaju uopće o svojoj sudbini, što bi im se nakon svega moglo dogoti, na štetu, nikako na korist. Prvo, menadžeri bogatih klubova uopće ne vole skautirati ni razmišljati o ekscesnim igračima, drugo… Zar ne vide da su zapravo u tom svom nakaradnom ponašanju samo zatočenici huliganizma koji je postao rak rana sporta. Naposljetku, počinitelji plate najveću cijenu.
Priču ćemo zaključiti s primjerom Dine Drpića, nekadašnjeg sjajnog nogometaša Dinama, stopera i člana mlade reprezentacije. On je nakon jedne izvrsne pobjednosne partije Dinama u Zagrebu nakon utakmice došao pred Hajdukovu navijačku skupinu, mrtav hladan skinuo donji dres i gaćice i jednu minutu im pokazivao stražnjicu.
Baš tih dana njegovi agenti trebali su zgotoviti njegov unosan transfer u Tursku, no kad su turski poslodavci čuli, kasnije i vidjeli što je radio – odustali su. Ne samo odustali, već priču raširili dalje. Drpić više nikad nije bio u prigodi ostvari pravi transfer, zgrnut bogatstvo za običan svijet, koštala ga glupost kao što bi mogla i Stanka Jurića.
Dakle, poanta je i više nego jasna.