U utrobi jednog od najljepših stadiona na svijetu, Hampden parka u Glasgowu, nalazi se nogometni muzej u koji dolaze posjetitelji iz cijelog svijeta. Pomno uređen, s eksponatima od početaka nogometne igre do danas, uza sve to urešen i brojnim multimedijalnim pristupima, muzej na Hampden parku postao je turistička atrakcija Glasgowa, pa i cijele Škotske, objavilo je Dnevno.hr.
Primjerice, u svojevrsnoj “zvučnoj bombi” posjetitelj može čuti kako je nekad izgledala “hampdenska grmljavina”. Naime, Hampden park je nekad znao primiti i više od 150 tisuća gledatelja, kao 1939. godine na dvoboju Škotske i Engleske. Kada bi Škoti postigli zgoditak nastao bi takav zvučni zid da bi se grmljavina glasova i erupcija oduševljenja čula i pedesetak kilometara daleko. Tadašnji su novinari snagu tog zvuka uspoređivali sa zvukom teških deset topničkih baterija.
U muzeju se može vidjeti Zid slavnih škotskog nogometa, kompleti dresova svih škotskih momčadi i reprezentacije kroz povijest. Za ljubitelje retro nogometa tu je i svlačionica kako je izgledala prije sedamdesetak godina, kao i pomno uređena novinarska loža s pisaćim mašinama i telefonskim kabinama.
Nemamo stadion, nemamo muzej
No, sigurno je najveća atrakcija izmodeliran s voštanim figurama “najsvijetli trenutak škotskog nogometa”, pogodak Gemmila protiv Nizozemske na svjetskoj smotri u Argentini 1978. godine. Četiri voštane figure, Škot Gemmil, nizozemski vratar Jongobloed i dva nizozemska braniča vjerno su napravljena i postavljena baš kako su akteri tog događaja stajali na terenu u Argentini prije 35 godina. Kada je postignut taj gol Škoti su bili u četvrtfinalu svjetske smotre sve do trenutka kad su primili gol od Nizozemaca koji je značio i oproštaj od tog sna. Bilo je to po Škote traumatično iskustvo kao Hrvatima s golom Šukera u polufinalu SP u Francuskoj 1998. Kad je minutu kasnije primljen pogodak u vlastitu mrežu.
I danas u škotskom društvenom životu upotrebljava se spomen tog gola u svim trenucima kada se netko osjeća dobro. Pa se zna reći – “Ovako se nisam osjećao otkad je Gemmil 78′ zabio Argentincima”. Što smo svi mogli vidjeti i u čuvenom škotskom filmu “Trainspotting”. Izrekao je to glavni junak filma nakon nenadanog i sjajnog seksa htijući tom rečenicom dočarati svoju sreću.
Inače, do 1950. godine i gradnje brazilske Marakane Hampden park je bio najveći stadion na svijetu, Kapaciteta preko 140 tisuća gledatelja. Sagrađen još 1903. s igralištem ispod zemlje i golemim stajaćim tribinama bio je dom škotskog nogometa, dom kluba Quenns, sjedište Saveza, a danas je u njemu, eto, proslavljen nogometni muzej u kojeg hodočaste nogometni zaljubljenici iz cijelog svijeta.
Sad pažljivo, da vidite kakvo je značenje imao taj stadion. Pobjedu Engleza 3-1 n protiv Škotska baš na tom Hampden parku vidjelo je rekordnih 149.547 gledatelja(!). Dakle, i tada je bilo brojača na ulazu, a do brojke od 150 tisuća ljudi na utakmici nedostajalo je još 453 gledatelja.
Stadion je renoviran devedesetih godina prošlog stoljeća, zbog sigurnosti, danas prima tek nešto više od 50-ak tisuća gledatelja i po Uefinim kriterijima jedan je od desetak stadiona u Europi s „pet zvjezdica“.
U škotskom svakodnevnom narječju poznata je uzrečica „Hampden roar“, u slobodnom prijevodu hampdenska buka. Riječ je o specifičnom zvuku sa stadiona koji se čuje i kilometrima unaokolo, napose to datira iz prethodnog razdoblja kad je svako malo na stadionu bilo preko sto tisuća navijača. Neki su čak i mjerili taj zvuk i na izvoru je bio snažniji, kako su naveli, od rike topovske paljbe u poznatoj bitci Prvog svjetskog rata, na Marni.
Na kraju recimo i da je na tom stadionu dvaput debitirao Diego Maradona. Kao igrač Argentine i kao izbornik Argentine!
Svaki Hrvat koji je posjetio taj Nogometni muzej u Glasgowu osjetio je žalost što i u Hrvatskoj ne postoji slična institucija. Uostalom, povijest hrvatskog nogometa bogatija je i od škotske, u Hrvatskom nogometnom muzeju uistinu bi se imalo što izložiti, od starih dresova, ulaznica, kopački, filmskih i radijskih materijala, novinskih arhivskih članaka…