„Ostani tu„, pjevao je Poljud u sudačkoj nadoknadi. Poručili su tako navijači reprezentaciji i Savezu da žele češće gledati reprezentaciju u Splitu. Napose, u ovako raskošnom izdanju.
Sudac je svirao kraj a tribine su grmjele:
„Kako je dobro vidjeti te opet„. Pjevali su to ljudi oduševljeni i rezultatom i ugođajem. Bila je to grmljavina.
Nije se moglo niti bez „Ništa kontra Splita„ od pokojnog Dina Dvornika. I to je bila znakovita poruka. U jednom trenutku s tribina su navijači poveli popularne pjesme Miroslava Škore, a posebno je naravno odjeknula i ona najpopularnija “Nedajte mi ravnicu”
Sve se završilo s pjesmama o Dalmaciji i Hrvatskoj, a tijekom utakmice najviše se skandiralo Luki Modriću, tom nenadmašnom nogometnom virtuozu koji je poveo svoju momčad do trijumfa, ranim golom i razigravanjem cijele postave iz koje je iskočio sjajni, korpulentni centarfor – Bruno Petković. S dva gola poslao je Mađare preko Međimurja kući, kao što je svojedobno ban Jelačić jurnuo do Budimpešte.
Bila je to divna sportska, navijačka i hrvatska i splitska noć. Savršena partija izabranika Zlatka Dalića, raspoloženi igrači i navijači. Sve se stopilo, a svi smo bili zabrinuti, u jedan događaj koji može mijenjati našu nogometnu sadašnjost. I budućnost, dakako.
Nekako bi zaključili…
Split je vratio s kamatama ono što mu je godinama bilo uskraćeno. Hrvatska reprezentacija u Splitu je bila savršena, kao što meni Split ispao savršen prema njoj!