SRAMOTA JE ŠTO NAM ‘KOMŠIJE’ RADE! Politika im je potpuno okrenula leđa, a Beograd se smije i trlja ruke

Foto: Pixsell, ilustracija

Svi koji u Hrvatskoj rade u sportu, žive i zbog njega i od njega, svi sportaši, pa sportski djelatnici, sva logistika, pa i mi sportski novinari nad jednim podatkom se ne samo zgražamo, nego i iskreno tugujemo.

Ako se već srpski predsjednik Vučić voli stalno uspoređivati s Hrvatskom, što je neprijeporna činjenica, tako se i naši sportaši često znaju uspoređivati s uvjetima za sportaše u Srbiji. I često ostaju zatečeni. Da, teško je priznati, ali sport u Srbiji ima bolji status nego sport u Hrvatskoj.

I taj zaključak se vidi i po sitnicama, bizarnostima i banalnostima. Primjerice, mi godinama nismo mogli gledati hrvatsku nogometnu reprezentaciju, pa i Dinamo u europskim natjecanjima, na državnoj televiziji. Kod nas se i televizijska slika privatizirala i ako želite gledati najuspješniji hrvatski sport morate plaćati kojekakve pretplate i odlaziti u gostionice koje su to učinile zbog gostiju i prodaje pića…

U Srbiji se utakmice klubova, reprezentacije, pa i teniski dvoboji Novaka Đokovića prenose na državnoj televiziji, i to na prvom programu.

Srbija je davno prije Hrvatske uvela sportske mirovine, to su one nagrade za postignuta na Olimpijskim igrama i svjetskim prvenstvima. U Srbiji su to ozakonili još 2006. godine. Tako kod njih športaši kad navrše 36 godina života od države dobivaju stalnu zasluženu sportsku mirovinu. Najveću dobivaju osvajači odličja na olimpijskim igrama. Osvajači zlatne medalje dobivaju oko 1100 eura mjesečno, srebrni oko 900 eura, a osvajači bronce oko 730 eura. Osvajači medalja na svjetskim prvenstvima dobivaju mjesečno nešto manje, a osvajači medalja na europskim prvenstvima opet nešto manje od tih.



Napornom inicijativom Hrvatskog kluba olimpijaca i Hrvatska je naknadno uvela sportske mirovine. Koje su kud i kamo niže nego one u Srbiji. I da, naši se sportaši žale zbog toga, potiho. Jer, ne bi htjeli navući bijes javnosti.

U Hrvatskoj se te sportske mirovine isplaćuju bivšim sportašima nakon 45. godine života. I manje su nego u Srbiji. Osvajači zlatnih olimpijskih medalja te svjetski i europski prvaci primaju maksimalan iznos od 5.400 kuna mirovine.

Oni koji su osvojili srebrne medalje na Olimpijskim igrama primaju 4.320 kuna. Osvajači srebrnih medalja na svjetskim i europskim natjecanjima primaju 3.240 kuna. Oni koji su osvojili brončane medalje na Olimpijskim igrama primaju 3.240 kuna. Naposljetku, osvajači brončanih medalja na europskim i svjetskim natjecanjima primaju 2.160 kn.

A u usporedbi sa standardom, prosječnim mjesečnim osobnim dohotkom Hrvatska je bila uvijek, i sada jest, daleko iznad Srbije. A sportaše kao imućnije društvo tretira slabije. Kako, zašto, zbog čega?

Zato je buru u javnosti izazvao nastup izbornika hrvatske vaterpolske reprezentacije, Ivica Tucak. Ne namjerno, nego onako, malodušno. I sam je razočaran što reprezentacija na Igrama u Tokyju nije osvojila medalju. I nije tražio opravdanje, nego je samo iznio neke činjenice. Nije u krivu;

Tucak ukazao na nepravdu

„Mislite da je normalno da naša nagrada za zlato bude 25 tisuća eura? Srbi daju svojima 70, Mađari ili Talijani 100 ili 120 tisuća eura za zlato. Ne idemo mi na Olimpijske igre zbog novca, već zbog odličja, ali kada to čujete negdje ostavi trag”. Isprve je ispalio Ivica Tucak.

On objašnjava što se kod nas sportašima događa u psihi zbog tih razlika:
„Kada izgubiš utakmicu onda razmišljaš i o ulaganjima. Po čemu smo mi bolji od te Mađarske? Ulažemo li više? Ne. Njihov budžet je pet puta ili više veći od našeg. Oni samo u Budimpešti imaju pedesetak bazena, imaju plivačku dvoranu s 25 tisuća mjesta. Nama ovdje igrači odlaze. Nemamo više Mladost, Mornar, Primorje, to nije normalno. Odakle da crpimo igrače ako nema jakih klubova”?

A jakih klubova nema jer nema novca za sport. Srbija je od bivše države naslijedila dio financiranja sporta. Koji je kud i kamo bio izdašniji po sportaše nego danas kod nas. Pa, kod nas se i Zakon o sportu donosio godinama, preglasavao i mijenjao. I sada je nedorečen, dakle nije dobar.

Ako se uzmu, pak, u analizu nagrade za osvajanje olimpijskih medalja u Hrvatskoj i Srbiji tu su razlike još drastičnije. Zapravo, gledajmo šire, samo jedna država od onih nastalih raspadom Jugoslavije daje manje nagrade od Hrvatske osvajačima medalja na Olimpijskim igrama.

Idemo se poigrati svotama. Hrvatska zlatnu medalju na Olimpijskim igrama nagrađuje s 200 tisuća kuna, što je 27.600 eura. Srebro, vlada RH premira sa 17.300 eura. Bronca u Hrvatskoj vrijedi 12.200 eura.

Svi naši sportaši su osvajanjem olimpijske medalje od države osigurali i sportsku mirovinu, ali ona će im se početi isplaćivati kada napune 45 godina.

Hrvatska će još za osvajanje medalja nagraditi i trenere uspješnih sportaša. Trener osvajača olimpijskog zlata dobiva 22.600, srebra 12.200, a bronce 9500 eura.

Više od Hrvatske osvajačima olimpijskih medalja daju gotovo sve zemlje u okruženju. Crna Gora zlato nagrađuje s 35, srebro s 30, a broncu s 25 tisuća eura. Najizdašnija je Srbija, za zlato daje 70 tisuća eura ili 150 posto više od onog koliko Hrvatska daje zlatnim olimpijkama i olimpijcima. Srebro u Srbiji donosi 60 tisuća eura. Olimpijska bronca za Srbiju donosi 50 tisuća eura, što je četiri puta više nego što će od Hrvatske za medalju ovog sjaja.

Kosovo najbolje plaća olimpijske medalje, ali ih nema puno, u Tokyju je imala dva zlata. I ti su sportaši nagrađeni sa sto tisuća eura.

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

U Bosni i Hercegovini (Federacija) zlatni u pojedinačnim sportovima dobivaju oko 25 tisuća eura), srebro vrijedi 15 tisuća eura, a osvajači bronce dobiju deset tisuća eura. U momčadskim sportovima nagrade su po deset tisuća za zlato, pet tisuća eura za srebro i dvije i pol tisuće eura za broncu. Zasebnu uredbu imaju i entiteti BiH poput Republike Srpske, a pored nagrada različitih razina vlasti, nagradu bi sportaši dobili i od Olimpijskog odbora BiH.

Slovenija za zlato isplaćuje 40 tisuća eura, srebro 17.500 eura i broncu deset tisuća eura.

Utvaramo si da smo sportska sila, velesila. No, kad je novac u pitanju, doprinos države i društva onda nismo nego kvazi-elitisti. I glumci i lažljivci. Vrhunski sport iziskuje novac i angažman izvršne vlasti. Uostalom, o čemu pričamo, kada u ovih 30 godina Hrvatska sebi nije mogla izgraditi stadion za nogometnu reprezentaciju kojoj je dvaput malo nedostajalo da bude svjetski prvak.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI