Hrvatska nastavlja zbrajati. I oduševljavati. Zemlja od četiri milijuna stanovnika, iako trenutno i manje maksimalizirala je svoj potencijal i hrabro juriša naprijed. Trenutačno smo na 37 medalja na Ljetnim olimpijskim igrama, a tu su i nove dvije, teniske, koje će se tek upisati…
Gumicom obrisana povijest ispod 1991. godine, u nogometnim aspektima, a do 1988. godine u olimpizmu, neke je natjerala tad na skepsu, upitnike nad glavom, pa i nervozu što se događati u godinama samostalne Hrvatske i hoćemo li i koliko čekati na medalje, povijesne rezultate, ali srećom od 1992. godine pa naovamo rezultati su i više nego – briljantni.
Spomenuli smo nogomet, iako primarno nije tema ove priče, ali dodat ćemo samo polufinale i finale Svjetskog prvenstva unutrag 20 godina. Više je čekala primjerice jedna – Engleska. Domovina nogometa.
Srbija si sve uračunala
Iako je Srbija kao neovisna država uoči Olimpijskih igara u Londonu nastupila samo dvaput na Ljetnim olimpijskim igrama, u Stockholmu 1912. i Pekingu 2008., te na Zimskim olimpijskim igrama u Vancouveru 2010., osvojivši pritom tri medalje – jednu srebrnu i dvije brončane, na ispraćaju svoje respektabilne i dosad najbrojnije ekipe s više od 100 sportaša za London rečeno je kako se očekuje da u prijestolnici Velike Britanije “padne i 100. olimpijska medalja za Srbiju”!
To je ono što boli Hrvatsku, velika pljuska za sve hrvatske sportaše, posebice pojedinačne medalje…
“Mi tu ništa ne možemo napraviti. To je odlučeno još 1992. godine. Naime, sve novonastale države primljene su u MOO kao nove članice, a Srbiji se računalo članstvo SFRJ, pa tako i rezultati” – govorio je više puta Zlatko Mateša, predsjednik HOO-a.
Ono što je možda sramota za HOO, što ta institucija masno plaćena novcem hrvatskih poreznih obveznika nikad nije pred međunarodnim tijelima niti pokrenula eventualno pitanje da se takve medalje barem “zamrznu”.
“Takva su pravila igre, ništa nismo mogli”, reći će Mateša.
Možda tako nešto i piše u statutu MOO-a, ali sigurno je na ruku Srbiji išla i inertnost Hrvatskog, pa i ostalih olimpijskih odbora u regiji, a koji se nisu dovoljno za svoje interese – borili.
Zbog toga uz imena osvajača olimpijskih trofeja Matije Ljubeka, Đurđice Bjedov, Mate Parlova, Franje Mihalića, Vlade Lisjaka, Kreše Ćosića i brojnih drugih hrvatskih sportaša piše – Srbija. I kakve veze sad ima ta medalja, primjerice Vlade Lisjaka, koja je fizički kod njega, a pripisuje se uspjehu Srbije!?
Nije to nepravda samo za Hrvatsku, nepravda je i za druge države nastale raspadom Jugoslavije. To piše i pokraj imena Miroslava Cerara, Šabana Trstene, Redžepa Redžepovskog, Aziza Salihua, Šabana Seidiua, Mateje Svet i Jure Franka.
No srećom, iako se nikad nećemo odreći bar pojedinačnih medalja primjerice jednog Matije Ljubeka a čijim se medaljama danas diči Srbija, hrvatski sportaši su od samostalnosti toliko oduševljavali da od devedesetih hrvatska suvereno vlada na području bivše Jugoslavije. I u nogometnom smislu, pa i na temu osvajanja olimpijskih medalja.
Teniske medalje, kojima ćemo se službeno dičiti od danas, ne mogu se “oteti”, kao niti sve one ostvarene od 1992. godine. Berba se nastavlja, gledajte samo svehrvatsko finale i uživajte…