SRPSKA KOŠARKA SVOJ USPJEH TREBA ZAHVALITI DRAŽENU PETROVIĆU!

Screenshot

Nije tajna da se na tekućem svjetskom prvenstvu u košarci koje se igrava u Kini, Srbi slove za najveće favorite. U momčadi imaju Jokera Jokića, Marjanovića, Bogdanovića – sve NBA zvijezde od kojih je Nikola Jokić emitira svjetlo iz najdubljeg svemira. Igrač je to fantastičnih intelektualnih sposobnosti koje se prepoznaju u načinu kretanja terenom, pregledu igre, rješenjima u netipičnim situacijima, suradnji sa suigračima, intuiciji, tehnici..jel’ malo? Popularni Joker može puknuti vanjski šut, položiti ispod koša, gađati s polu distance, asistirati i skakati, ukratko “one man army”. Dodajte mu Bogdanovića, sjajnog mladića mirne ruke kojeg je u Sacramento Divac uzeo pod svoje, i već imate problem. Marjanović ni iz bliza nije ubojit kao Jokić i/li Bogdanović no njegova uloga u momčadi nije da konkurira navedenoj dvojici, nego da uzima lopte, povremeno zabija koševe te u prvom redu unese sigurnost. Marjanović je profil igrača kojeg treneri vole, ne oscilira mnogo što je njegov forte, uvijek isporuči ono što se od njega očekuje, pa ako u igri nedostaje sastojak kojeg Marjanović ima, nedostatatak se poništava.

Dvije su komponente koje odlučuju pobjednika u košarci, agresivnost i koncentracija. Radi se o latentnim varijablama koje prepoznajemo kao “skokove u obrani/napadu” i “slobodnim bacanjima”. One su manifestacija latencije – vrh ledenog brijega ispod kojega leži uzrok uspjeha / neuspjeha. Reprezentacija Srbija ima preciznost a ima i agresivnost. Zapravo, na agresivnosti je temeljena čitava struktura srpske igre i tu su važni visoki srpski centri koji kvalitetom ostvaruju prednost nad protivnicima. Veliku dozu samopouzdanja, agresivnosti, vjere u sebe i viziju uspjeha ulijeva im upravo izbornik Đorđević (ne mogu da se ne zapitam kako bi reprezentacija Hrvatske izgledala sa Draženom Petrovićem na čelu) koji u sebi nosi mentalitet pobjednika koji projicira na igrače a igrači potom ostvaruju zacrtano – neuspjeh nije opcija!

Srbija svoj veleuspjeh u košarci ima zahvaliti Americi. Razvojni put srpske momčadi u dominantan tim kakav je dana, leži u vezi s Amerikom, odnosno u učenju kojem su bili podvrgnuti u najboljoj ligi svijeta. Srpski košarkaši su poslije uspješne karijere ostali u dobrim odnosima sa Amerikancima, pa i preuzeli određene uloge u NBA-u. Tu u prvom redu mislim na Peđu Stojakovića i Vladu Divca koji su u Americi ostavili neizbrisiv trag, te je posebno Divac posato svojevrsni skaut i mentor srpskim košarkašima. No korjen uspjeha srpske košarke seže dublje od Divca i vodi do Dražena. Upravo je Hrvat bio ledolomac koji je krčio put europskoj košarci, i košarci s ovih prostora. Dražen je bio vođa, primus inter pares, a iza su bili Kukoč, Rađa, Divac, Đorđević i td. O Petroviću se pričalo kao o bijelom čovjeku na crnoj planeti, ne Đorđeviću, ne Kukoču..Veličina Dražena Petrovića ne leži samo u brojkama nego u neslomljivoj volji, visokoj radnoj etici i strasti kakvu su imali samo najveći!

Nije žalosno gledati hrvatsku košarku na konopcima zato što je ona naša, nego zato što polako postajemo svjesni što smo imali a izgubili. Gubitak Dražena značio je mnogo više od gubitka čovjeka, on je, bojim se konstatirati, značio smrt i prekid tradicije naše košarke sa svijetom, a put koji je u Americi prokrčio Dražen iskoristili su drugi. I neka su. U tome je veličina svih pionira općenito, bez obzira dali se radilo o znanosti ili sportu. Oni vode, a drugi slijede. No i slijediti treba znati, a mi nismo znali ili nismo htjeli slijediti put koji nam je velikan pokazao.

Zato danas u srpskim medijima čitamo naslove o Amerikancima koji se s nepovjerenjem pitaju kako da zaustave Srbe. Čitamo pohvale na račun Ace Petrovića nakon pobjede nad favoriziranim Grcima. Podsvijest ne zna za istinu i laž, ona reproducira ono što je na njoj “snimljeno” ili što bi narodna poslovica rekla, “Ako laže koza ne laže rog”. (Ne)svjesni su i u Srbiji toga. Zato ću svaki uspjeh srpske košarke od danas gledati kao uspjeh Hrvatske. U srpskoj je košarci neizbrisiv trag najvećeg košarkaša s ovih prostora ali i daleko šire, Dražena Petrovića. Možda jednom odrastemo i počnemo učiti na svojim greškama kad već ne učimo na tuđim. Jasno, mislim na košarku.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI