U poplavama vijesti o nasilnim i tragičnim smrtnim događajima, a stupci crne kronike vrve smrtnim slučajevima u prometu, ali i nasiljem u svim porama društva, vijest o smrti mladog Hrvoja Ćustića, nogometaša Zadra, potresla je našu javnost prije 13 godina na poseban način. Ovih dana prisjećamo se tužne godišnjice kada je Ćustić teško stradao na utakmici njegovog Zadra s Cibalijom, a umro je nekoliko dana kasnije, 3. travnja u bolnici.
Svaka je smrt teška i okrutna, duboko nesretna u svojoj besmislenosti. Neočekivana smrt koja ledi razum bližnjima i prijateljima pojava je od koje strahuje svako živo biće. I svi se s time neprestano suočavamo. Bolujemo i žalujemo, pritom preživljavamo unutarnjim snagama koje izvlačimo tko zna otkuda.
Odlazak Hrvoja Ćustića, mladića koji je igrao nogomet i smrtno stradao u borbi za loptu, bio je još jedan ispit naših unutarnjih snaga. Kako razumijeti, kako objasniti nagli odlazak dragog momka koji se nikad nikome u životu nije zamjerio? Kako protumačiti da netko ima toliki peh da ga zahvati takva nesreća?
Ćustić je rano pokazao svoj talent
Hrvoje Ćustić bio je hrvatski nogometaš, rođen 21. listopada 1983. Prve seniorske korake napravio je u rodnom Zadru. Bio je talentirani nogometaš koji je igrao na poziciji lijevog bočnog ali povremeno i u napadu. U mlađim uzrastima igrao je za Hajduk. Osim za Zadar, igrao je i za Zagreb te kratko za Međimurje. Igrao je i za mlade selekcije Hrvatske. U-20 i U-21.
Svoj prvi gol na HNL travnjacima zabio je 13. travnja 2002. Zadar je dobio TŠK-a sa 7:1, a Hrvoje je zabio šeti gol Zadra. Nakon ispadanja Zadra u drugu ligu odlazi u NK Zagreb. U prvoj sezoni zabio je dva pogotka dok se u drugoj i nije baš naigrao pored Marija Mandžukića i Krune Lovreka. Iz Kranjčevićeve prelazi u Međimurje u kojem ostaje samo mjesec dana te se vraća u matični Zadar. Ukupno je zabio devet golova na HNL travnjacima, a jednoga je dao i Dinamu na Maksimiru u porazu svojeg Zadra s 5:1.
Za vrijeme igranja u mladim selekcijama Hrvatske trener mu je bio Slaven Bilić, a igrao je zajedno sa Eduardom, Modrićem, Ćorlukom…
Tragedija na stadionu u Zadru
Nažalost, njegov talent i želja za nogometom ugašeni su prerano. U prvenstvenoj utakmici protiv Cibalije udario je u betonski zid. Od udarca je zaradio teške ozljede glave, mozga te frakturu lubanje. Te iste večeri hitno je operiran, međutim, stanje se pogoršalo i njegov mladi život se ugasio 3. travnja 2008.
Hrvoje je bio vedra osoba i pozitivna u svakoj životnoj situaciji. Cijeli život je bio izraziti profesionalac i živio je nogomet 24 sata na dan. Bio je dobra osoba, šaljivčina, omiljen u društvu, a i u klubu su ga svi voljeli. Danas Hrvoje može biti uzor mnogim mladim igračima.
Udariti glavom u betonsku ogradu tri metra od igrališta, nakon uobičajenoga suparničkog starta… Zar je taj momak morao doživjeti tako nesretnu stotinku sekunde?
Hrvoje je otišao. I tu nema povratka. Njegovi roditelji, djevojka, prijatelji i suigrači moraju se nositi s činjenicom da su im srca prepuna ljubavi za Hrvoja kojeg – nema. Ta mješavina osjećaja, ljubav prema nekome tko je naprasno otišao, stradao, rađa bol koju se teško može zatomiti.
Kako olakšati tugu u kojoj je teško naći utjehu?
Kako sada svi mi možemo pomoći tim prekrasnim ljudima, Hrvojevim roditeljima koji su na odru svog sina nježno primili mladog Vinkovčanina Tomislava Jurića, koji je bio u duelu s Hrvojem prije samog stradanja? Kako olakšati bolove i tugu njegovim prijateljima i suigračima, kako im biti na raspolaganju, samo da bi im bilo malo lakše?
Sjećanjem, samo sjećanjem. Ljudskim osjećajima kojima pokazujemo koliko smo vrijedni života, jer pritom slavimo i poštujemo tuđi život.
Stoga je šteta da nitko od mjerodavnih nije prepoznao ljepotu ideje da se, primjerice, natjecanje za hrvatsko nogometno prvenstvo nazove Ćustićevim imenom. Uspomena na tog momka morala je zaživjeti u hrvatskom nogometu, time i u našem društvu.
Je li se ova tragedija mogla spriječiti pitanje je na koje vjerojatno nikada nećemo dobiti odgovor.