Zaista tužno, zar ne? Iznese sam samcat jedan dio sezone, spasi glavu Mourinhu i onda u finišu sezone zadobije ozljedu koja ga je stajala sudjelovanja u prvom finalu nekog europskog natjecanja i to baš protiv kluba u kojem se proslavio i to baš na stadionu u Stochkholmu u rodnoj mu zemlji.
Legendarni Šveđanin, Zlatan Ibrahimović, složit ćete se, jedan je od najvećih napadača 21. stoljeća. U posljednjih 16 sezona igrao je samo vrhunski nogomet i to u ponajboljim europskim klubovima. S ozbiljnim igrama počeo je u Ajaxu, a nastavio u Juventusu, Interu, Barceloni, Milanu, PSG-u i Manchester Unitedu, a u tom je razdoblju podigao čak 18 značajnih trofeja. No, sve do ove pobjede Manchestera nad Ajaxom u finalu Europske lige, Ibrahimović nije osvojio veliki europski trofej.
Eto, podatak je to za rubriku ‘vjerovali ili ne’! Tko bi rekao da napadač njegova kalibra, koji čitavu karijeru juri samo trofeje i bira klubove s kojima bi ih mogao osvojiti, nikada nije osvojio torfej nekog elitnog europskog natjecanja. Zanimljiv je podatak da Ibrahimović svega tri puta nije bio prvak u nacionalnim ligama klubova u kojima je igrao, osvojio je pregršt kupova, superkupova i da ne nabrajamo, ali eto, trofeji Lige prvaka i Europske lige uredno su ga zaobilazili.
Kada pogledate gdje je sve igrao zvuči malo čudno jer su to, osim PSG-a, sve respektabilni klubovi s velikim šansama za osvajanjem elintih europskih natjecanja. No, oni zagriženiji pratitelji lika i djela švedskog napadača odmah će reći, “da, to je prokletstvo Zlatana Ibrahimovića”. Nismo pobornici teorija zavjera, praznovjerja niti vjerujemo u prokletstva, uroke i tko zna kakve gluposti, ali činjenica jest da gdje god da je Ibrahimović došao klub bi procvao u prvenstvu i obično završio na vrhu ili daleko više od očekivanog, a doživio poraz u europskim natjecanjima.
Domet Ibrina nastupa u Ligi prvaka bilo je polufinale 2010. godine s Barcelonom, a složit ćete se kako je to zaista nevjerojatno jer je igrao u jednoj od moćnijih momčadi Barcelone i to pod vodstvom Pepa Guardiole.
I mučio se Ibrahimović i nakon toga, s PSG-om je rušio rekorde, gazio u prvenstvu, ali nikako ga nije išlo u Ligi prvaka. Odlučio se potom nanovo promijeniti sredinu i otišao je k Mourinhu u Manchester, ali nije to bio onaj Sir Alexom pobjednički Manchester već momčad koja do tada nije imala ni glavu ni rep. Manchester se ove sezone u Premiershipu nije proslavio igrom, Mourinho muku muči s taktikom i optimalnim korištenjem mogućnosti svojih igrača, ali zato si je osigurao mirnoću u špici. Ibrahimović je ove sezone utrpao u 46 utakmica 28 golova i podijelio je deset asistencija. Čovjek je ušao u 36. godinu života, napominjemo još jednom.
Ipak, Manchester je sezonu završio niže od očekivanog, na šestom mjestu, mjestu koje vodi u Europsku ligu, ali zato su baš u tom podcjenjenom natjecanju došli do finala, no, Ibrahimović opet nije sudjelovao u njemu.
Zaista tužno, zar ne? Iznese sam samcat jedan dio sezone, spasi glavu Mourinhu i onda u finišu sezone zadobije ozljedu koja ga je stajala sudjelovanja u prvom finalu nekog europskog natjecanja i to baš protiv kluba u kojem se proslavio i to baš na stadionu u Stochkholmu u rodnoj mu zemlji.
No, Ibrahimović se nije dao smesti, došao je na utakmicu i to u velikom stilu…
Što god da se pisalo i pričalo o Europskoj ligi kao ‘Ligi prvaka za siromašne’, ona je i dalje veliko natjecanje. Možda ne bogato i financijski isplativo, ali nju se i dalje može smatrati respektabilnim natjecanjem jer ipak traje više od osam mjeseci i treba se odigrati 15 utakmica da bi se podigao taj golemi pehar.
Nažalost, Ibrahimović je propustio zadnje tri utakmice Europske lige, a igrajući protiv Anderlechta u četvrtfinalu potrgao je ligamente i neće ga biti do jeseni. Dakle, čak je i zdravlje ostavio ovom ‘svima beznačajnom’, ali njemu itekako značajnom natjecanju, u koje je ove sezone ugradio pet golova i četiri asistencije.
Finale bi jamačno bilo spektakularnije s Ibrom, ali on je bio jednako sretan samim time što je konačno došao do finala i što je mogao dodirnuti pehar nekog elitnog europskog natjecanja i jasno, okititi se medaljom. Eto, ne sjećamo se kada smo vidjeli tako sretnog Zlatana, čovjek nije odigrao niti sekunde u finalu, ali zato je s onom ‘bolesnom’ nogom skakutao i navijao, slikao se s navijačima, vozikao se u kamiončiću, a kada je došao trenutak za proslavu pobjede u finalu, Ibra je postao opčinjen peharom.
Slikao se s njim, milovao ga, grlio, kao da je baš taj pehar nešto najvrednije u njegovoj karijeri. Možda njemu i jest i to treba poštovati, pa eto, baš možda to daje smisao Europskoj ligi, možda nije poanta samo ugrabiti to mjesto koje vodi u Ligu prvaka, možda taj pehar nekome zaista ima značaj. Pa ako ima tako velik značaj Zlatanu, zašto ne bi imao i ostalima?
https://www.youtube.com/watch?v=7OdyUH6VwYA