(VIDEO) HRVATI? VALJDA NE MISLITE DA NIJE ISTINA? Imate najboljeg rukometaša na svijetu, čekamo medalju!

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

U Egiptu 13. siječnja počinje Svjetsko prvenstvo u rukometu. Hrvatska će prvi krug, protiv Katara, Japana i Angole igrati u Borg El-Arabu, gradu 45 kilometara jugozapadno od Aleksandrije.

Hrvatska će natjecanje početi susretom s Japanom 15. siječnja. Dva dana poslije Hrvatsku čeka susret s Angolom, a zatim 19. siječnja okršaj s Katarom, koji bi trebao odlučivati o pobjedniku skupine te koliko će tko bodova prenijeti u nastavak natjecanja. Tri najbolje reprezentacije iz svake skupine idu dalje. Dvorana Borg Al Arab može primiti pet tisuća gledatelja i nalazi se pedesetak kilometara od centra Aleksandrije.

Nakon prvog kruga Hrvatska seli u Kairo gdje će igrati u najvećoj dvorani svjetskog prvenstva Cairo Stadiumu koji može primiti čak 17 tisuča gledatelja. Tu će najprije, ukoliko bude prva u svojoj skupini, igrati s trećeplasiranim iz skupine u kojoj su Danska, Argentina, Bahrein i Kongo.

Taj je susret na rasporedu 21. siječnja. Nakon dana predaha slijedi susret s drugoplasiranim iz D skupine i na kraju 25. siječnja s najboljim, a to bi prema svemu poznatom trebali biti branitelji naslova svjetskog prvaka Danci. Nokaut faza počinje 27. siječnja.

Ali, Hrvatska ima aduta kao nitko u Egiptu. Domagoja Duvnjaka. Ponekad smo i suviše euforični, a ponekad i poprilično neskromni. U tim turbulencijama naših osjećaja često ne primjećujemo bitno. Što želimo reći, a riječ je o nadolazećoj svojetskoj smotri, gdje su naši ambiciozni , a imaju u svojim redovima, odgovorno to pišemo, jednog od najboljih igrača svijeta, ako ne i najboljeg.



Izvedbe Domagoja Duvnjaka nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, čak ni suparnike. Eto, Hrvatska lani na europskoj smotri nadvisi Srbiju, Duvnjak da tek nekoliko golova, ali pokrade toliko lopti Srbima da im trener, izbornik Nenad Peruničič nakon utakmice zavapi:

“Lako je vama igrati kada imate takvog rukometnog gorostasa, Domagoja Duvnjaka. Pa, čovek nas odžepario kao profesionalac.”

U toj rečenici može se sagledati sva vrijednost igračke pojave Domagoja Duvnjaka. Sjajan i u napadu i u obrani, usredotočen na svaku sekundu igre, istančanog refleksa uništava suparničke napade otimanjem lopti. To mu je postala i uža specijalnost, pa nije stoga čudno da ga suparnički igrači zovu – lopovom.

Domagoj Duvnjak više nije mlad igrač, sazrio je, nakupio se i igara i trofeja, uspjesi su bili njegov putokaz i put. Međutim, nije izgubio ono što svaki sportaš ima na svom početku, zanos i entuzijazam. A sačuvati ga pod stare igračke dane to mogu samo najveći, poput Duvnjaka.

Ima tome 13 godina… Prvi pogodak na velikom natjecanju Domagoj Duvnjak postigao je protiv Španjolske na Svjetskom prvenstvu 2007. godine, prvu medalju je uzeo godinu poslije na Europskom prvenstvu u Norveškoj (srebro), a 2009. na Svjetskom prvenstvu kod kuće, u Hrvatskoj, kad mu je na kraju oko vrata bila srebrna medalja, veliki svjetski trener, Španjolac Valerio Rivera, objesio mu je zlatnu medalju. I u mikrofone rekao: “Duvnjak je najbolji na svijetu.”

I tih 13 godina Duvnjak blista, opčinjava, tu je, stalno je tu na vrhu. Iako, pravo priznanje nije došlo odmah.

Tek izborom za najboljeg rukometaša svijeta 2013. u izboru IHF-a, svjetske rukometne federacije, očekivanog rezultata nakon svih trofeja i nagrada tijekom te godine, Domagoj je postao besmrtan. Ušao je u odabrano društvo, a tamo su uistinu samo velikani svjetskog rukometa.

Njegova priča nije toliko različita od ostalih sportskih velikana. I temelji se na jednoj pojavi koja nije svakome draga. Radu! Domagoj Duvnjak to i priznaje, ne filozofira o nadarenosti i sreći… O svojim počecima sjetno zbori:

“Odrastao sam u pravoj rukometnoj obitelji. I otac i majka i sestra bavili su se rukometom te predstavljaju važnu podršku i pravi savjetodavni konzilij pri svakom zajedničkom ručku kada je tema uvijek rukomet, rukomet i opet rukomet. Otac mi nikada u životu nije bio službeni trener, ali sam često slobodno vrijeme iskorištavao razvijajući svoje vještine individualno s njime trenirajući. Tata me je najviše i naučio o rukometu, ali danas cijenim svakog trenera s kojim sam surađivao jer je svaki od njih pridonio mom rukometnom razvoju.”

Dakle, svi preduvjeti za napredak su bili tu, uz sjajnu fizičku konstituciju Domagoja slijedi ono najbitnije. Pazite što kaže!

“Tajna uspjeha? Rad, rad, rad. Što se tiče treninga, stvarno sam krvavo radio i znao sam da će se uloženi trud jednog dana sigurno isplatiti. Poželjno je kad bi rukometaš mogao imati i snagu Vorija, tehniku Balića, jačinu Metličića, odraz Džombe, ali najvažnija je glava i želja da nešto postigneš. Često moraš biti spreman i na određene žrtve. Dok su se moji kolege iz razreda zabavljali na maturalcu u Lloret de Maru, prolazio sam mukotrpne priprema u Crikvenici, na +40 stupnjeva. To mi je bilo najgorih 12 dana u životu. Zbog rukometa nisam bio niti na maturalnoj zabavi, na niti jednom školskom izletu… Ali, sve muke su pale u vodu nakon osvajanja silnih naslova. Veličanstven osjećaj. Kad se igra za reprezentaciju, igram svim srcem i zaboravljam na svaki napor.”

Njegov niz trofeja je impresivan. Najveći klupski uspjeh mu je naslov prvaka Europe 2013. (HSV), a sa seniorskom reprezentacijom Hrvatske osvojio je šest medalja na velikim natjecanjima (olimpijska bronca, srebro i broncu na svjetskim prvenstvima te dva srebra i bronca na europskim prvenstvima).

Duvnjakovi su prava rukometna obitelj. Igrala je rukomet majka Ivanka, igrao je i otac Ivan, koji je poslije bio i uspješan trener. Domagoj je rukometnu karijeru počeo u Đakovu, gdje je i rođen, 1. lipnja 1988. godine. Rastao je na rukometnom terenu. Sa 16 godina je zaigrao za svoje Đakovo u Prvoj hrvatskoj ligi.

U dresu matičnog kluba je bio najbolji strijelac lige. Njegovi pogoci su održali Đakovo među najboljima. Naravno, takvo što nije moglo proći nezapaženo. Prvo je pozvan u kadetsku reprezentaciju Hrvatske, potom u juniorsku te u seniorsku reprezentaciju. Naravno, nije bilo za očekivati kako će ostati u Đakovu. Neizbježan je bio prelazak u najjači hrvatski klub, Zagreb. Međutim, i odlazak iz Zagreba je brzo postao neizbježan. Već 2009. je otišao u HSV te zaigrao u Bundesligi. U ljeto 2014. je iz HSV-a prešao u Kiel.

Iako pod paskom javnosti, Domagoj Duvnjak je samozatajan momak kojeg ne opčinjvaju svijetla pozornice. Oženio je nedavno djevojku Luciju, mediji su to saznali danima kasnije, nije sklon pompi, predstavi, reklami.

U vezi su deset godina, a sve je počelo prvi dan srednje škole. Domagoj je sjeo kraj Lucije u đakovačkoj gimnaziji i odmah se zaljubio, ali ona nije bila zainteresirana. Uspio ju je osvojiti, kao i naslove u rukometu. Viđali su se kad su mogli, a Lucija je nakon mature upisala studij Socijalnog rada u Zagrebu. Razdvojenost je opet stala između njih kad je Domagoj dobio angažman u Hamburgu, no ovog puta nisu dopustili da to traje predugo. Lucija se preselila u Njemačku s Domagojem i tamo nastavila svoj studij.

Zahtjevni raspored, veliki napori uzročnici su ozljeda, nije tu ni Duvnjak imun. On ima problema s koljenom, često igra pod injekcijama, neoporavljen a bude najbolji.

Opčinjen je hrvatskim navijačima, nema završetka utakmice u reprezentativnom dresu da ne dođe do navijača, pozdravi ih, popriča s njima, fotografira se. I uvijek govori isto:

“Nisu to pobjede samo nas na terenu, nego i ljudi na tribinama. Vjerujte meni, znam što nam znači ta podrška i ljubav koj osjećamo. Primjer? Boli te, a čuješ navijanje i prestane te boljeti!”

Ako ga i danas upitate koji mu je igrač bio najdraži dobiti ćete isti odgovor kao prije petnaestak godina. Nije tajna, obožava Ivana Balića s kojim je i zajedno igrao, a vidimo kako se na terenu snalazi od njega je i štošta naučio.

“On je bio čudo od igrača. Dugo sam vremena priželjkivao upoznati ga. Ta želja mi se ostvarila na mom prvom okupljanju seniorske reprezentacije, još davno…. Prišao mi je i rekao: ‘Di si mali…’. Rekao sam evo me, potapšao me po ramenu, a ja razvukao osmijeh. Meni dovoljno. Tako je krenulo… Danas se čujemo gotovo svakodnevno. Interesira se za zbivanja i daje mi korisne savjete.”

“Hrvatska je to, ljubav koje ne može proć’.”

I danas je Domagoj Duvnjak tražena sportska roba. I njemački Kiel ga se nije htio odreći, Domagoj je produljio svoju suradnju s klubom na sjeveru Njemačke sve do 2022. godine.

Mi se samo nadamo da ćemo ga i dalje gledati u hrvatskom dresu. Jer, svaka njegova izvedba za Hrvatsku jest za pamćenje!

Facebook Comments

Loading...
DIJELI