ZAŠTO JE HRVATSKA IZGUBILA OD SLOVENIJE? Propust koji je prošao nezapaženo, a za njega je kriv isključivo Babić!

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

Zašto se igra Hrvatske raspada u trenucima kada je sve gotovo i zašto to baš toliko dolazi do izražaja u Babićevoj eri? Događalo se to i ne Euru prošle godine i na Olimpijskim igrama, a sve je zapravo kulminiralo sada na Svjetskom prvenstvu.

Bilo bi pošteno reći kako je Hrvatska itekako podbacila u završnici Svjetskog rukometnog prvenstva u Francuskoj. Bila je to lijepa priča u kojoj “autsajderska” generacija hrvatskih rukometaša pomalo iznenađujuće stiže sve do polufinala, iako su im sve kladionice uoči prvenstva jedva davale šanse za prolaz skupine.

No, Hrvatska nekako probila kroz tu skupinu, koja, realno gledano, zaista nije bila prezahtjevna, ali popularni “Kauboji” mučili su se s baš svim protivnicima, iako kod nekih rezultat to nije pokazivao. Te takozvane “crne rupe” tjerale su navijače i struku u očaj, Hrvatska po pet, čak i desetak minuta ne može zabiti gol, a obrana propušta i sve pada na leđa vratarima koji su izvukli Hrvatsku na nekoliko utakmica, uključujući i onu najvažniju s Norveškom.

No, hajmo više načeti taj problem. Zašto se igra Hrvatske raspada u trenucima kada je sve gotovo i zašto to baš toliko dolazi do izražaja u Babićevoj eri? Događalo se to i ne Euru prošle godine i na Olimpijskim igrama, a sve je zapravo kulminiralo sada na Svjetskom prvenstvu.

Ono što se Željku Babiću ne može osporiti, jest da je vrstan taktičar i da fantastično odrađuje analize protivnika, ne može mu se osporiti da živi i diše rukomet, da poznaje igru, promišlja svaki napad i obranu čak dvije tri akcije unaprijed, ali zaboravio je na jednu stvar i to vrlo važnu. Sport se ne sastoji samo od taktike, analize, iscrtavanja akcija, napada i izdavanja naredbi tko gdje treba stajati, tko će koga čuvati, kada igrati  jedan na jedan, a kada zonu i tko će i tko će otvoriti prostor za šut.

Sastavni dio sporta je mentalitet, odnosno detektiranje emocija i ponašanja igrača, a kako bi ih kontrolirao, izbornik mora biti i svojevrsni psiholog. Svi dobro znamo da u sportu ta “sirova” psihologija podrazumijeva vikanje, psovanje, smirivanje ili podizanje strasti, odnosno, treba dobro znati kada treba zamijeniti taktički pristup onim psihološkim.



Babić to očito ne zna, a jedan detalj s utakmice sa Slovenijom to najbolje prikazuje. Prilikom najvećeg vodstva Hrvatske (osam razlike) na utakmici kojih 15 minuta prije kraja, Vujović zove time-out prilikom svojeg napada vidjevši da njegovi rukometaši nemaju ideje. U tom trenutku kamera prikazuje hrvatske rukometaše kako si, ponavljamo, 15-ak minuta prije kraja, lupaju “high-five”, kako se bezobrazno cerekaju, ležerno šetaju, gurkaju i naguravaju s podsmijehom. Što Babić tada radi? Uzima svoju ploču i crta im taktiku za sljedeći napad, odnosno obranu. Tko ga je tada zapravo slušao? Nitko! Što je Babić trebao napraviti? Trebao ih je grubo prizemljiti, pa čak i psovanjem ako treba jer je i ono nekada sastavni dio sporta, iako nije ugodno za uho.

Što se dalje dogodilo? Babić se utopio u svojoj analizi i procjeni poteza slovenskih rukometaša i njihova trenera, a Vujo i njegovi Slovenci su gol po gol stigli do poravnanja i preokreta. Babiću se na licu vidjelo da je nemoćan i da ne zna što napraviti, do kraja i je i dalje iscrtavao taktičke planove, ali u tom trenutku rukometašima je trebao jedan hladan tuš u obliku dobrog starog “ribanja”.

Moglo bi se sada ići u dubinske taktičke analize i one bi također pokazale kako je Babić loše odigrao tih zadnjih 15-ak minuta utakmice, ali nekada zaista treba znati prepoznati u kakvom su vam mentalnom stanju igrači. Ako su to mogli vidjeti navijači preko TV-a, pa mogao je valjda i netko od stučnog stožera, odnosno, najbolje bi bilo da je to vidio Babić, ali očito se na to nije obraćala pažnja.

Sve u svemu, Babiću je ovo svojevrsni “treći prekršaj”. Ne kažemo da su rezultati Hrvatske loši, ali Babić jednostavno gubi već dobivene utakmice. OK, protiv Norveške je zaista bilo teško i tamo je odradio lavovski posao, ali u produžecima su igrači opet pali, iako je on taktički odradio dobar posao. Hrvatska se nije slomila zbog Horvatova promašenog penala, štoviše nastavila je u istom ritmu u produžecima, ali strasti su uzavrele i glave su se usijale, a Babić očigledno to ne zna kontrolirati. Sa Slovencima je bilo još gore jer su 15 minuta prije kraja igrači sami procijenili da je gotovo i da su osvojili medalju, a Babić ni to nije primijetio.

Dakle, slažemo se s tim da je Babić dobar strateg koji ima kapaciteta i poznaje rukomet, ali jednostavno je očajan psiholog, a nekada je u sportu, a pogotovo rukometu, važnije ovo potonje jer je riječ o dinamičnom i brzom sportu u kojem se rezultat može preokrenuti u svega par minuta. Što će dalje biti s Babićem, to će Savez odlučiti, ali možda je vrijeme za promjenu…

Facebook Comments

Loading...
DIJELI