Ruku na srce, bilo bi uistinu pretenciozno očekivati navlas istu partiju Hrvata kakva je već bila protiv Slovačke. Ne igraju se tako raskošne utakmice u serijama, mjesecima i godinama, to u Trnavi bila je filharmonija koja gostuje u velikim gradovima jednom u nekoliko godina. Ta, nije slučajno što smo tu utakmicu nazvali – rapsodijom. Takve veličanstvene predstave su rijetke.
Ali da će se dogoditi da ne osvojimo bodove protiv momčadi koja nema još niti jedan bod, i to u partiji koja je bila besprizorna, mlitava i dosadna, nakon festivalske utakmice protiv Slovačke, to niti najveći pesimist ne bi očekivao.
Jer, do pobjede u Bakuu protiv Azerbajdžana se moralo doći, kako bilo!
I krenulo se dobro, napadima u valovima, sve do izborenog jedanaesterca, a iznudio ga je dobrom varkom centarfor Petković. Najstrožu kaznu Modrić je pretvorio u 1-0 vodstvo. I onda se vidjelo da nema niti svježine iz Trnave, makar se osjetila volja. Upirao je iz sve snge tek Vlašić čija je dva odlična udarca domaći vratar jedva ukrotio. Više nas je zabrinjavalo što su Azeri složili dva-tri napada koja su bila prijeteća. Pa smo bili uvjereni da nam treba još jedan gol da nam tri boda budu posve sigurna.
Nije da se nije zamijećivala razlika u kvaliteti Hrvata i Azera, ali ni u nastavku nije to bila utrka aviona i parne lokomotive. Što smo možda i očekivali. Azeri su čak znali i otići prema naprijed u velikom broju, u minusu od samo jednog gola vidjeli su neku svoju šansu. Baš nam je nužno trebao taj drugi gol da „ubije„ utakmicu, jer su Jurčevićevi momci postali dosadni i nasrtljivi u napadačkim akcijama.
Čak smo bili sretni poput male djece kada je sudac poništio (posve opravdano) gol Azerbajdžana, ta bilo je čisto zaleđe. Ali nas je ulovio strah i to nije bilo dobro.
I zaista nije, u 72. minuti Azeri su zasluženo izjednačili. Gol nam je zabio tip, nije mu ni bitno prezime, koji je u našem kaznenom prostoru predriblao cijelu našu obranu. Poražavajuće!
I što je još gore, do kraja utakmice Hrvatska uopće nije bila opasna. Dojam je kako je i Dalić pomalo kasnio s izmjenama. Sve skupa, baš se osjećamo potišteno nakon pjesme u Trnavi i jauka u Bakuu.
Jedno je sigurno, Hrvati su majstori kompliciranja u kvalifikacijama. Sve dok jednom ne zaglibimo…Dosad smo se najčešće izvlačili, ali uvijek postoji relativnost koja bi nas mogla koštati velikog natjecanja.