Lijepo je bilo slušati Ivana Rakitića u emotivnom istupu nakon što je zbog osobnih problema, pomalo i depresije, zamolio izbornika Zlatka Dalića da ga poštedi zadnjih reprezentativnih akcija. Kakvi smo ljudi odmah smo džonom krenuli a mladića iz Barcelone, a bilo je i onih koji su tvrdili „kako ga više nikad ne treba zvati u reprezentaciju„.
Uistinu, kakvi smo ljudi?
To smo se mogli zapitati nakon Rakitićevih riječi:
„Pa, ja sam u Švicarskoj imao sve i izabrao sam Hrvatsku, što vam je”?
Jesu li se barem malo posramili oni koji su zagovarali da ga se treba „zauvijek rješiti„.
ivan Rakitić, iako u najzrelijim igračkim godinama, pravi je i zaslužni veteran hrvatske nacionalne nogometne vrste, prekaljeni ratnik iz sto bitaka i takav tretman nije zaslužio. Osjetio je na svojoj koži kako možemo „zakopati živog čovjeka„.
Bilo ga je dirljivo gledati kada je pričao, kao da se opravdava;
“Nitko nema veće želje i osjećaj ljubavi prema Hrvatskoj nego ja. Za mene je Hrvatska broj jedan i nastupat ću dokle god budem mogao pomagati reprezentaciji”, istaknuo je Rakitić.
Zar nam to nije dosta? I previše? Čovjek sa svojim problemima, nesretan što ne igra u velikom klubu, želio je samo pročistiti glavu, svjestan da tako smeten ne može pomoći ni svojoj reprezentaciji. I što je on to krivo učinio? Pošteno je rekao da nije spreman.
“Bilo mi je teško, navikao sam igrati i meni je krivo što to (u klubu) nije bio slučaj, ali željan sam nogometa i dat ću sve od sebe da se ta situacija promijeni”, rekao je Rakitić te dodao kako je procijenio je da je najbolje za njega i za reprezentaciju da isprazni i oslobodi glavu te da kad opet dođe u reprezentaciju bude spreman dati sve od sebe.
I sada je tu s nama. I zaslužuje podršku. I riječi isprike onih koji si krenuli džonom na njega.