Arbitražu smo izgubili jer u Švicarskoj montirani procesi – ne prolaze!

Boris Scitar/Vecernji list

Mađari su objavili dio presude arbitražnog suda, i iz nje jasno proizlazi ono o čemu dulje vremena pokušavam govoriti, a što u Hrvatskoj nailazi na gluhe uši kako lijevih tako desnih, kako Hrvata tako 'antifašista'. INA je iskorištena od političkih i medijskih elita za političke obračune sa Sanaderom, a kasnije HDZ-om i, naročito, Karamarkom.

Onaj tko govori istinu, nema što skrivati: zašto RH ne dozvoljava objavu cijele arbitražne presude, od 200 stranica, a Mađari to žele? Objavili su danas, unatoč povjerljivosti, kraće izvatke iz kojih se ipak daju razabarti sve laži naše strane. Najveća od svih laži je ipak bila ona da sigurno dobivamo arbitražu, na što sam više puta pokušao, bezuspješno, upozoriti. A da ćemo je izgubiti je bilo prilično jasno, jer se cijela naša priča zasnivala na lažima bez ikakvih dokaza, lažima zbog kojih je uostalom Karamarko pao kad je na njih pokušao upozoriti. Etiketiran kao veleizdajnik kad je pokušao na veleizdajnike ukazati. A zemlju preuzela namjesnička ekipa klimoglavaca po ukusu Berlina i Buzina.

Čitava konstrukcija o Karamarkovom “sukobu interesa” je bila zasnovana na teoriji kako je nama u interesu provesti arbitražu do kraja jer je sigurno dobivamo, dok je pak dogovor s Mađarima “veleizdaja”. A mit da je dobivamo je bio zasnovan na presudi Ivi Sanaderu za korupciju, kojom su naši odvjetnici mahali kao našim jakim adutom u arbitraži: “Nakon ove presude, nitko ne može formalno osporiti činjenicu da je mađarska kompanija za 10 milijuna eura mita nekadašnjem hrvatskom premijeru preuzela nepripadajuću kontrolu nad hrvatskom nacionalnom naftnom kompanijom. Riječ je o djelu koje ima sva bitna obilježja veleizdaje nacionalnih interesa i kao takvo sa sobom nosi ozbiljne, kako pravne tako i reputacijske posljedice. MOL, koji je sve optužbe dosad negirao, nakon potvrde presude morat će takav stav korigirati novim formalnopravnim realnostima”; pisalo je u Večernjem. Uz prijetnju prstom Mađarima: “Buduća suradnja u Ini u najmanju će ruku podrazumijevati službenu ispriku mađarske kompanije, kao i mehanizme koji bi spriječili da se takvi događaji ponove u budućnosti”.

A pisalo je i da se “neslužbeno doznaje od izvora bliskih vrhu hrvatske Vlade” kako će DORH zatražiti suspenziju upravljačkih prava koja su proizašla iz izmjena Međudioničarskog ugovora u Ini dogovorenih u mandatu Ive Sanadera. No, nekako je svima promakao detalj: “Najveći dio dionica neosporno je vlasništvo MOL-a i mora biti prihvaćeno kao realna činjenica. Očekivati je stoga da će se i dalje tražiti dogovor između dvaju dioničara, no dinamika tog procesa bit će bitno izmijenjena”.

Zašto smo, zapravo, izgubili?

Ništa od toga se nije dogodilo. Ugovor je ostao na snazi, jer hrvatski zakon ne dozvoljava stavljanje ugovora izvan snage temeljem presude Sanaderu – ugovor, uostalom, nije potpisao on, nego ga je potvrdio Sabor! Ako temeljem našeg zakonodavstva nije bilo moguće poništiti ugovor temeljem presude Sanaderu, a nije, otkud nekom ideja da je to moguće na međunarodnom sudu? No, bitnije od toga: svatko tko je ikad potrošio pola sata na guglanje sajtova koji se bave arbitražama sa stručnog stajališta mogao je pronaći kako presuda Ivi Sanaderu nije i ne može biti dokaz na arbitraži! A čak i danas, nakon svega, mudroseri po novinama trkeljaju kako je “možda” ukidanje pravomoćnosti presude Sanaderu utjecalo na ishod arbitraže! U stvarnosti, međunarodni sudovi ne uzimaju u obzir presude država sudionica u sporu, već samostalno utvrđuju činjenice. Sve drugo bi značilo da je hrvatski sud nadređen onom arbitražnom u Švicarskoj, što je idiotarija. Ali, još gore od toga – koruptivne radnje, kako se vidi iz povijesti presuda tih sudova, u pravilu ne mogu biti razlogom za raskid ugovora.



Patrik Macek/PIXSELL

Ukratko: Mađari su pošteno stekli dionice, platili ih u kešu, imaju ih više nego RH; to nije sporno; ali mi sporimo ugovor potvrđen u Saboru, koji čak i nije na štetu Hrvatske jer po njemu Mađari, ne mi, trebaju uložiti svoj novac u naše rafinerije, a mi moramo preuzeti plinski biznis (što nismo uradili). Istovremeno u medije se puštaju laži kako su “Mađari temeljem vlasništva nad 25% dionica stekli upravljačka prava”, iako su oni u trenutku stupanja na snagu ugovora sa Sanaderovom vladom imali gotovo 50% dionica! Što je tako loše u ugovoru po kojem će Mađari uložiti novac u obnovu rafinerija, ako će RH imati koristi od toga kao vlasnik 42% dionica (suprotno vlastitom zakonu, koji joj dozvoljava imati najviše 25%)?. Usto, pozivamo se na nakaradnu presudu Sanaderu, koja je i u Hrvatskoj bila kritizirana u javnosti jer je suđenje bilo očita pravosudna farsa, a presuda donesena temeljem “zatvorenog kruga indicija” (dakle bez dokaza!) Sanader je proglašen krivim temeljem svjedočenja Ježića, zbog pet milijuna eura – koji nikad nisu došli do Sanadera, već su bili kod “zaštićenog svjedoka”! Kako svjedok može biti zaštićen ako nije novac uplatio u državni proračun kao dokazni materijal?! Taj novac je još uvijek kod Ježića, a to zaudara na daleko na namještanje! Drugi “dokaz” je bila koverta koju je Hernady predao Sanaderu u restoranu “Marcelino”: mi ne znamo što u koverti bilo, nitko ne zna. Teoretski, mogao je biti i recept za mađarski gulaš. To jednostavno nije dokaz. To jest indicija da je Sanader nešto mutio, ali za bilo koji ozbiljan sud to nije nikakav dokaz ničega. Sudovi ne smiju baratati s pretpostavkama, samo s činjenicama.

Naravno: arbitražni sud je presudio kako Hrvatska “nije poduprijela svoju tvrdnju stvarnim dokazima” ta da je, suprotno tome, “sud mišljenja da je MOL poduzeo najbolje mjere da modernizira Inine rafinerije kao što je to bilo ugovoreno u Ugovoru o međusobnim odnosima i u Ugovoru o suradnji”. No još gore po Hrvatsku: “Zahtjevi Republike Hrvatske neuspješni su u odnosu na dio koji se tiče zahtjeva o upravljanja društvom i u dijelu koji se tiče kršenja Ugovora o međusobnim odnosima dioničara. Sud mora napomenuti da uvelike sumnja da bi Republika Hrvatska postavila bilo koji od navedenih zahtjeva u zasebnoj i nezavisnoj tužbi. Zapravo, navedeni zahtjevi nisu ništa više od tvrdnji kojima je jedina svrha davanje dodatne težine navodima o davanju mita”, točka je 467. koju je MOL izdvojio u javnoj objavi dijela pravorijeka.

Poruka suda: tužakate za unutarnjepolitičke potrebe!

Što to mišljenje suda zapravo znači? Znači to da je sud poručio Hrvatskoj da je Milanovićeva vlada zapravo arbitražu pokrenula kako bi dokazala da je HDZ kriminalna organizacija, a ne zbog dioničkog ugovora! Jer da se radio o upravljačkim pravima, to se trebalo rješavati na trgovačkom sudu u Zagrebu! Usto, poručili su da pravnog temelja za tužbu uopće nema – stvar je dioničara kako će se dogovoriti između sebe, i to nema nikakve veze s tim tko ima koliko dionica, kako se to lažno javnosti predstavljalo u Hrvatskoj.

Cijenu svih tih laži će, kao i uvijek, platiti lakovjerni Hrvati. A upecati ih na udicu, iskreno govoreći, nije bilo teško. Otkad je prvi strani ulagač s novcem došao na razvaline propale socijalističke ekonomije, na njega se gledalo kao na lupeža i muljatora koji želi pokrasti naša neviđena narodna bogatstva, za koja smo mi tvrdili da vrijede kao da su od suhog zlata. No, ulagača je bilo malo, puno manje nego u drugim zemljama.  I nisu bili spremni plaćati nekom 10.000 maraka za kvadrat kuće na moru jer mu je to “djedovina za koju je emocionalno vezan”, niti za propale i beznadno tehnološki zastarjele tvrtke s tri puta više zaposlenih od potrebnog broja, usto naviklih na nerad i krađu i nedovoljno stručnih, dati onoliko novca koliko nama treba. Budimo realni: sve na ovom svijetu vrijedi onoliko koliko vam u danom trenutku nudi najbolji kupac. A za većinu onog što smo nudili, kupaca nije bilo uopće.

Istina, ulagača je bilo ovakvih i onakvih, kusih i repatih, no budimo načisto s jednom stvari: svi oni su došli ovdje zaraditi, ne uništiti ono što su kupili. Za razliku od domaćih privatizacijskih tajkuna povezanih s politikom, koji su često “kupovali” tvrtke nepostojećim novcem i plaćali ih imovinom samog poduzeća. Bilo je tu i lešinarenja – ali, propale tvrtke koje nemaju poslovnu perspektivu, a imaju vrijednu imovinu u nekretninama i sličnom, svugdje u svijetu tako prolaze: njih se kupuje da bi se rasprodalo imovinu, ukoliko je ona imalo veća od buduće eventualne dobiti samog poduzeća. Tko bi kupio tvrtku s 30 zaposlenih koja proizvodi dugmad ili kablove, koji su deset puta skuplji od uvoznih, a ima masu vrijednih nekretnina u centru Zagreba? Nije li logičnije onda tvrtku zatvoriti, a terene iskoristiti za gradnju poslovnih prostora, hotela, nečeg što ne gubi, nego donosi novac?

Kratka povijest privatizacije INE

No, INA je drugi slučaj. Ulagač se ovdje javio na javni natječaj, i ponudio najbolju cijenu: preko pola milijarde dolara za 25% INA-e, koja je 2000. godinu zaključila s 200 milijuna dolara gubitka – toliko o državnom upravljanju, jer u upravi moraju sjediti ili totalni idioti ili hrpa lopova da bi radili s gubitkom a pritom imaju monopol na uvoz i prodaju nafte i goriva! Naravno, radilo se o hrpi lopova. INA je u to doba prodavala gorivo puno sumpora koje je uništavalo motore automobila koje su Hrvati pokupovali po sajmovima rabljenih na zapadu, kao prvu stvar kad je propao komunizam. A meni je u tank od 42 litre išlo 42 litre na privatnoj, a 45-46 litara na Ininoj pumpi. Jer, dok je bila državna, u INA-i se mjesto na pumpi plaćalo desetak tisuća maraka. I taj novac bi se krađom vratio vrlo brzo. Uprava nije krala na taj način – oni su krali naftu na tankere. Vanja Špiljak, nekadašnji predsjednik uprave, je danas vlasnik naftne kompanije u Švicarskoj i vile na obali Ženevskog jezera. Da, to je onaj radi kojeg je Đureković dobio sjekiru u glavu kad je počeo pričati kako vlast pljačka građane.

Ostali su ponudili – manje. Austrijanci 420 milijuna, Rusi su odustali kad im nije dano jamstvo da će moći steći većinsko vlasništvo, jer njih ne zanima biti manjinski partner. U biti, malo koga to zanima, naročito kad je većinski partner država, pa je čudo da se uopće našao kupac. 2002. je donesen je zakon o privatizaciji INA-e, kojim se država Hrvatska obvezala da će po ulasku u EU prodati “zlatnu dionicu” i spustiti svoj udio ispod 25%. Ispod onog što se obično zove “kontrolni paket dionica”. Taj zakon je nedavno kritizirala EU i naredila da ga izmijenimo, jer daje Hrvatskoj pravo veta nesrazmjerno vlasničkom udjelu. I to je prva stvar oko koje se javnosti lagalo: “prodali smo Mađarima INU za sitniš, ispod cijene”. Ne, nismo. Mađari su kasnije kupili još 24% dionica, po cijeni od 2.800 do čak preko 4.000 kuna: danas INA vrijedi oko 3.000 kuna po dionici. Dionica ima deset milijuna, dakle nađarski udio u INA-i ukupno danas tržišno vrijedi oko dvije milijarde eura. “Dali smo im više prava nego što im po udjelu u vlasništvu pripada”. Ne, nismo. Naprotiv, izvarali smo ih. Nismo ispunili svoje ugovorne obveze.

I dalje ćemo o svemu slušati samo – laži

Laž je da ćemo mi udio Mađara otkupiti prodajom četvrtine HEP-a, jer četvrtina HEP-a vrijedi oko trećinu tog novca. No to je tek zadnja laž koja se plasira u javnost. Nitko nikad nije javnosti rekao da je laž da je INA vrijedila nevjerojatnih 25 milijardi dolara, s čim se barata u javnosti: jer su iz nje prije prodaje izdvojeni JANAF, PLINACRO, i općenito sve što je vrijedilo osim lanca benzinskih pumpi i dvije rafinerije koje nisu obnovljene od Franje Josipa. I od kojih je u jednu neisplativo ulagati, a u drugu samo ako se sagradi ravničarska pruga do Rijeke i uloži u obnovu riječke luke, i to je ono u što bi država trebala ulagati, ne u dionice INA-e. A Cijeli cirkus s Mađarima je krenuo od laži jednog našeg tjednika, inače ekspoziture UDBA-e a povremeno i CIA-e, kako smo mi “prepustili upravljanje Mađarima zbog korupcije Ive Sanadera”. Svašta se tu lagalo, i da Mađari imaju manje dionica od nas pa zašto onda imaju veći utjecaj na upravljanje kompanijom, i koješta drugog. No, činjenica je da su Mađari stekli 49% dionica, Hrvatska vlada ima samo 42%. Logično bi bilo da Mađari imaju zadnju riječ, ali to baš i nije slučaj, kako je pokazala arbitraža. Isto tako, laž je da onaj tko ima manje dionica ima i manje prava na upravljanje kompanijom – to je jednostavno stvar dogovora među dioničarima, vi teoretski možete imati 99% kompanije, u preferencijalnim dionicama koje nose dobit bez prava glasa, a onaj drugi 1% – i možete mu i po zakonu smijete prepustiti upravljanje kompanijom, ako vjerujete da će on to bolje raditi, a vi ćete ubirati dobit. Vlade obično tako i rade kad imaju udio u nečem, ne petljaju se izravno u upravljanje, jer je upravljanje državnom imovinom uvijek koruptivno. Na to nas upozorava i EU: nemojte kupovati INU nazad, kažu, jer to ne vodi ničem dobrom, razmahat će se korupcija! To nije zlonamjeran savjet – nemojte misliti da su Nijemci privatizirali Deutsche bank i VW zato jer je netko htio narod lišiti narodne imovine, nego zato jer privatnik uvijek radi za profit, i uklanja neučinkovito upravljanje i korupciju jer mu to smanjuje dobit. Može li član uprave imenovan od države odbiti kad ga političar koji ga je tamo postavio zamoli da zaposli njegovog sina na direktorsko mjesto? Država je, kad je u vlasništvu, uvijek u sukobu interesa sama sa sobom! I to je problem i u INA-i.

Da, INA je desetljećima sustavno uništavana, održavala se i zarađivala samo jer je imala monopol na tržištu, ali ne od strane Mađara. Nisu oni prodali “Bijele noći” za sitniš, nego hrvatska vlada. I time oštetili suvlasnike, Mađare. Koji doduše Bijele noći nisu ni platili, jer nisu bile u elaboratu, ali ni dobili. Tko je to prikrio i zašto?

Vlada. Kao što je vlada ta, ne Mađari, koja je prokockala vrijedna polja u Siriji zbog političkih ambicija Vesne Pusić, i time teško financijski oštetila suvlasnika, MOL. A mi i dalje pričamo kako INA-u treba vratiti u ruke vladi i oteti Mađarima “koji je uništavaju”. Presuda arbitražnog suda je međutim jasna i nedvosmislena: dok Mađari sve ovo vrijeme pokušavaju poboljšati poslovanje INA-e i modernizirati rafinerije, upravo je suvlasnik, Hrvatska, taj koji sabotira sve napore Mađara da INA-u dovedu u kakav-takav red, modernizira rafinerije, i da počne zarađivati novac poput matične kompanije. INA Mađarima ionako nije konkurencija – kad ste vidjeli MOL-ovu pumpu u Hrvatskoj? Ja Ininu u Mađarskoj čak i jesam!

Laž je da vlasništvo nad INA-om jamči državi “energetsku neovisnost”. Malo koja europska država ima ikakav udio u bilo kojoj naftnoj kompaniji, sve su one privatne. SAD nemaju nikakav državni udio u naftnim kompanijama, pa su energetski neovisne. INA prerađuje uvoznu naftu. Energetski bismo bili neovisni da imamo svoja nalazišta. Energetska neovisnost i državno vlasništvo nad naftnom kompanijom nisu ni na koji način povezani, vjerovali vi to ili ne. Neovisnost se postiže regulativom, jer to je posao države, a ne vođenje korporacija. I time da osigurate uvjete poslovanja kako vam naftne kompanije ne bi otišle poslovati negdje drugdje, i graditi rafinerije negdje drugdje, gdje neće biti reketareni od raznih Sanadera i tretirani kao narodni neprijatelji od raznih Plenkovića i Milanovića.

Laž je da je “presuda Ivi Sanaderu” bila naš adut na arbitraži. Svi su u to vjerovali, baš svi, i danas pljušte optužbe na račun Ustavnog suda koji je presudu poništio.

Istina je međutim da sud u Ženevi ta presuda nikad nije zanimala, ali i to da je Sanader bio sklon “Južnom toku” i da moguće razloge njegove nikad objašnjene ostavke, kad se gleda kronologija Južnog toka, možda treba gledati i tome, odnosno pritisku SAD da se odustane od toga. Odatle i cijela frka oko INE.

Je li laž da su Mađari stekli upravljačka prava zbog korupcije Ive Sanadera? Ako i jesu, pitanje je u čemu bi tu bio problem, jer sigurno nisu u kupovinu dionica INA-u utukli gotovo dvije milijarde dolara da bi njome upravljali korumpirani hrvatski političari. Pitanje je tek zašto su, ako jesu, morali platiti mito za nešto što bi se trebalo podrazumijevati i bez mita. Bilo kako bilo, neki su ipak upozoravali da ćemo izgubiti spor, ali zahvaljujući “domoljubima” iz Mosta koji su se kockali tuđim novcem kako bi uklonili Karamarka to će nas sad koštati. Puno. A INU nitko ne želi.

U slučaju Sanadera, arbitraža je dokazala, radilo o čistoj hajci bez dokaza. Što ne znači da Sanader nije nešto smuljao i da nije lopov, daleko od toga, ali to je sad posve nebitno. Mediji su imali ključnu ulogu u toj difamacijskoj operaciji i lovu na vještice. Cvitan je nakon presude Sanaderu imao godinu i pol da pokuša pokrenuti raskid navodno za hrvatsku štetnog ugovora, ali to nije napravio jer je znao da je sve skupa laž i da na sudovima civiliziranih država ne mogu osuđivati ljude temeljem snimke na kojoj Sanader i Hernady nešto razmjenjuju. To je moguće samo tamo gdje je partija i tužitelj i sudac. Preko INA-e je udbaška mafija pokušala prije svega uništiti HDZ, što im nije uspjelo u prvom koraku, ali su ga zato uspjeli pacificirati i staviti pod svoju kontrolu uklanjanjem Karamarka i Hasanbegovića i instaliranjem Plenkovića. Gubtinici ste vi, čak i ako ste birač SDP-a ili ovog i ovakvog HDZ-a.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI