Travanj i svibanj mjeseci su koji su u hrvatskoj povijesti obilježeni tragedijama. No osim tragedija epskih razmjera, uz događaje iz ovih mjeseci 1945. vežu se i različite kontroverzije. Nerazjašnjene okolnosti pod kojima je djelovao logor Jasenovac i zbivanja vezana uz Bleiburg i Križni put i danas polariziraju javnost i služe za političke i ideološke obračune na dnevnoj bazi. Strancu bi bilo izuzetno teško razumjeti kako događaji otprije 77 godina i dalje mogu predstavljati središnju točku društvenih podjela i prijepora.
Ako uzmemo u obzir ideologijom obojenu historiografiju iz vremena Jugoslavije, pronaći ćemo nekakvo suvislo opravdanje za pristup navedenim problemima do 1990. No nakon formalnog uvođenja višestranačja, pa i završetka rata i prestanka neposredne ratne opasnosti, nije postojao ni jedan argument koji bi dovodio u pitanje zatvaranje priče o teškim hrvatskim tragedijama s kraja Drugoga svjetskog rata. Umjesto u dnevnu politiku, Bleiburg i Jasenovac trebalo je predati u ruke historiografije i zadržati u domeni komemorativnih sjećanja. Kao što danas njegujemo sjećanje na Mohačku ili Krbavsku bitku.
Osnovna razdjelnica
Međutim, političkim oligarhijama koje su se u Hrvatskoj transferirale s tranzicijom iz Jugoslavije i zadržale apsolutnu kontrolu nad svim društvenim tokovima ove teme nikada nisu bile od posebnog interesa za zatvaranje i raščišćavanje. Njegovanje tzv. semiotike mita na desnici i na ljevici od posebnog je interesa za vladajuću oligarhiju koja na taj način najlakše upravlja društvom. Oko povijesnih tragedija otprije 77 godina sagrađen je i bipolarni hrvatski politički sustav, a upravo su navedene tragedije osnovna razdjelnica dvaju političkih polova u državi. O gotovo svim ostalim društvenim i političkim temama vladajuća oligarhija u državi je gotovo unificirala stavove najvećih političkih stranaka. Na tragu je to prevladavajuće neoliberalne politike koja je do savršenstva dovela manipulaciju informacijama, pretvarajući bitno u nebitno, a nebitno u bitno. Upravo zbog navedenog, a kako bi se stvorio privid političkog pluralizma, u središte društvenog interesa postavljene su dvije povijesne tragedije – jasenovačka i blajburška.
Obje su istrgnute iz ruku historiografije, ako je ovoj znanosti ikada i dopušteno da se metodičnim i znanstvenim pristupom upusti u proučavanje navedenih tragedija, te su predane u ruke dnevne politike. Danas, proučavajući semiotiku mita u simuliranim demokracijama, više je nego jasno zbog čega se Hrvatima ne dopušta na civiliziran način komemorirati povijest i okrenuti se budućnosti. Hrvatsko društvo zarobljeno je i dirigirano, ne od političara koji su puki izvršitelji u dirigiranoj podjeli, nego od moćnih oligarhija koje kontroliraju tokove novca i čija je vlast u Hrvatskoj kontinuirana od Drugoga svjetskog rata do danas.
Politička predstava koju gledamo i oko Bleiburga i oko Jasenovca, najmanje veze ima s historiografijom, malo i nimalo s politikom, a najviše s političkim marketingom koji je tu kako bi nas transferirao u hiperzbilju. S vremena na vrijeme svaka tema, semiotika govori o mitu, treba novo gorivo kako bi ostala aktualna i zadržala moć kojom aktivira narod. Kada je tema Bleiburga u hrvatskom narodu postigla visok stupanj usuglašenosti o tome kako je riječ o stravičnom ratnom zločinu s elementima genocida i kada su tek politički ekshibicionisti dovodili tu tezu u pitanje, političke oligarhije su internacionalizirale Bleiburg.
Sada više nije bitno što je unutar države prevladavajuće mišljenje o Bleiburgu kao stravičnom ratnom zločinu, bilo je potrebno izazvati sukob kako se ne bi dopustilo gašenje teme koja uvijek može izazvati konflikt toliko potreban vladajućim oligarhijama. Internacionalizacijom Bleiburga, ponajprije od Austrije i njezine dnevne politike, nije samo ponovno aktivirana jedna bolna tema nego je nastradao i povijesni grb Hrvatske. Bez ikakva uporišta u povijesti, bez ikakva objašnjenja, austrijske vlasti su sa spomenika na blajburškom polju uklonile hrvatski povijesni grb s prvim bijelim poljem. Kako kažu – bila je to službena oznaka u NDH. Zanimljivo, polumjesec, koji predstavlja stradale muslimane, nije uklonjen. Nema sumnje da će ponašanje austrijskih vlasti dati novi poticaj podjelama u zemlji i novi zamah onim snagama koje su tvrdile kako su “u Bleiburgu ubijeni oni koji su ubijali u Jasenovcu”. Netko se, kao po kakvoj šabloni iz priručnika, potrudio da se ova tema ponovno aktivira.
Semiotika mita kaže kako moraju postojati dva, jedan lijevi i drugi desni, kako bi u simuliranoj demokraciji bila kamuflirana vlast oligarhije te kako narod ne bi postavljao druga pitanja nego kako bi se bavio temama koje mu servira politički marketing.
Druga tema hrvatske hiperzbilje je Jasenovac. I dok su se Bleiburgom koliko-toliko nesmetano bavili povjesničari – Jasenovac je zabranjena zona. Čak su najviši dužnosnici u Hrvatskoj izjavljivali kako se Jasenovac ne smije propitivati. Ovdje treba reći kako se sadašnji narativ o jasenovačkoj tragediji uvelike njeguje iz susjedne Srbije koja obilno koristi medije i novac kako bi pothranjivala drugi veliki semiotički mit u Hrvatskoj – onaj jasenovački. Koncentracijski logor Jasenovac velika je mrlja u hrvatskoj povijesti, u njemu su se događali strašni zločini. Međutim, ono što nam se uporno servira kroz naručenu historiografiju, naručenu kinematografiju ili medijske kampanje jednostavno nema uporište u historiografiji i služi ponajprije za polariziranje naroda, ali i držanje cijele nacije u statusu kolektivne krivnje.
Ključne pozicije
Država je svojevremeno, navodno shvaćajući kako neriješene velike povijesne teme opterećuju razvoj društva, pokušala preko famoznog Vijeća za suočavanje s prošlošću unificirati pogled na velike povijesne teme. No, slučajno ili ne, nakon objave izvješća navedenog povjerenstva dogodile su se još veće podjele u društvu i još veće tenzije.
Nažalost, hrvatska politička tranzicija uključila je i transfer vladajuće oligarhije na čelna mjesta u svim segmentima javnog života. Danas, više nego ikada, imamo dokaze kako upravo ta i takva oligarhija svakim danom postaje sve veći uteg razvoju države i društva. Kako bi zadržala ključne pozicije moći, oligarhija u društvu neprestano proizvodi konflikte kako bi fokus javnosti preusmjerila s bitnih pitanja u društvu.
Tako u jednoj svojoj analizi Trifonas tvrdi: “Mit je u službi otpora fragmentacije kulturnog pamćenja, omogućuje nam da sve što se u svakidašnjem životu zbiva oko nas uzmemo zdravo za gotovo”.