‘AVIONI SU U SLUČAJU RATA HRVATSKOJ GOTOVO IRELEVANTNI’: S-400 koji s neba skida sve što leti je bolje rješenje! Borbena eskadrila neće nikoga impresionirati

Naš ministar obrane Banožić pravi je sretnik u odnosu na Bernharda Muellera, glavnog zapovjednika zračne obrane Švicarske. Banožić se ne mora bojati da će građani Hrvatske izaći na referendum i jednostavno odbiti nabavu vojnih aviona kako su to učinili Švicarci na referendumu 18. svibnja 2014. godine, kada su jednostavno odbacili već dogovorenu nabavu švedskog Gripena.

Glavi razlog vjerojatno je bio taj što je SAAB originalno ponudio model Gripen C/D, ali je, zbog pomaka plana u nabavkama švicarske vojske za dvije godine unaprijed, naknadno ponudio varijantu E/F koja je tada još bila u fazi razvoja. “Ne avion od papira”, digli su glas njegovi protivnici. Švicarske medije preplavila je snimka tadašnjega predsjednika Uelija Maurera kako, smijući se, u ruci drži mali model Gripena veličine dječje igračke.

No efekti ove odluke nisu pružili razloge za smijeh. U švicarskim medijima često se govori o problemima koje švicarska vojska ima sa svojim nabavkama, i to ne samo s avionima za koje je najvećim dijelom odgovoran fijasko s Gripenom. On je dobrano uzdrmao cijeli njezin sustav nabave pa se sada svi boje nešto predložiti, računajući da će netko uvijek biti nezadovoljan pa će to svoje nezadovoljstvo ispuhati u javnost.


Mediji, a ne struka, tako mogu imati odlučujuću ulogu u formiranju javnog mišljenja, a time i ishoda nekog budućeg referenduma o analognom prijedlogu. Čak tri slučaja zbog toga su već godinama predmet javnih kritika, a trenutno je najviše u žiži interesa šest izviđačkih dronova ADS 15 koje po švicarskim specifikacijama razvija i testira Izrael. Cijeli projekt ozbiljno kasni. Dva druga projekta su Duro WE 2200 (kamioneti za transport trupa) i Morser 16 (32 oklopna transportera za pješaštvo). Oba kasne, a problemima se ne nazire kraj.

Dio razloga za odluku o nabavi Gripena bio je plan jačanja europske obrambene industrije, u kojoj je SAAB jedan od glavnih stupova jer sve što proizvodi – uključujući i borbene avione – razvija potpuno samostalno. Njegov čelnik Micael Johansson ovog je ljeta u opsežnom intervjuu Financial Timesu upozorio da bi pretjerano oslanjanje Britanije na SAD nakon Brexita i zapostavljanje njezine suradnje s europskim proizvođačima moglo ugroziti europsku proizvodnju aviona i cjelokupne vojne tehnike te tako oslabiti sigurnost Europe. Koliko je u pravu, vidi se već sada jer Francuska svojom ponudom Rafalea, dok Airbus paralelno nudi Eurofighter (Typhoon), pomalo “piški u cipelu” ne samo Airbusu nego i zajedničkim budućim europskim projektima. Time slabi razvoj zajedničkih europskih sustava poput FCAS-a (Future Combat Air System) koji bi do 2040. godine navodno trebao zamijeniti i Rafale i Eurofighter (Typhoon).



Javni pritisak

Švicarska je pod pritiskom što skorije zamjene svojih sadašnjih F/A-18 i Tiger F–5 kojima vijek trajanja istječe 2030. godine pa je u tu svrhu osmišljen plan nabave kodnog imena “Air 2030”.
Kako se odluka o samom tipu aviona treba donijeti do ljeta, prije toga se, zbog principijelne odluke DA ili NE o nabavci novih vojnih aviona, morao održati još jedan referendum. On je i održan 27. rujna prošle godine, a rezultat je bio “DA”, ali s vrlo tijesnom većinom jer je za njega glasalo samo 50,1% građana. To je zabrinulo ne samo vojne kadrove nego i političko rukovodstvo zemlje, tim više što se, kao i kod odbijanja Gripena, opet ponovio isti obrazac: Deutschschweiz (kantoni u kojima se govori njemački) mahom glasaju za, dok Romandie (kantoni u kojima se govori francuski) i Ticino (gdje se govori talijanski) mahom glasaju protiv. Za Bernharda Muellera i šefa nabave švicarske armije Martena Sondereggera to je potvrdilo ono čega su se najviše bojali: strah da će se problemi s referendumima nastaviti.

Švicarska direktna demokracija na kojoj građani na referendumima odlučuju o svim važnim pitanjima – uključujući i obranu – očito ima i svoju problematičnu stranu, što vojnom vrhu počinje uzrokovati besane noći: postalo je očito da referendumi mogu srušiti i sam koncept naoružane neutralnosti, temelja obrane i sigurnost Švicarske. Uoči referenduma, Mueller je javno upozorio da Švicarska nema plan B te da bi ishod referenduma s većinskim “ne” doveo u pitanje cijelu organizaciju švicarske armije, a time i sigurnost i obranu same zemlje.

“Nije riječ o tome hoće li naše zrakoplovstvo i dalje postojati nakon 2030. godine ili ne, nego o tome što će nakon 2030. godine biti sa Švicarskom”, naglasio je. “Tek kada točno utvrdimo zašto veliku većinu građana nismo uspjeli uvjeriti da sadašnje avione moramo zamijeniti novima, možemo razmišljati o tome što će biti dalje.”

Kada građani o nečem odlučuju na referendumu, onda ih se mora detaljno informirati o svemu bitnom kako bi donijeli ispravnu odluku. Tako se zna da će nabava tih 30 do 40 aviona u startu stajati 6 milijardi franaka (s još 2 milijarde za raketnu obranu sa zemlje). No time će se samo jednokratno “zagrabiti” u budžet za samu nabavu, simulatore i razne sustave za održavanje. Predviđa se da će troškovi tijekom cijelog pretpostavljenog vijeka trajanja aviona od 30 godina biti još dvadesetak milijardi, ovisno o tipu aviona koji će se odabrati. Ugovor o kupnji aviona predviđa da se barem 60% ugovorene vrijednosti mora kompenzirati kupnjom opreme od švicarskih proizvođača (tzv. offset poslovima) što Romandie (romanska Švicarska) i Ticino kritiziraju kao “kudikamo premalo”.

Ozbiljan posao

S druge strane, ponuđeni avioni izazivaju strahopoštovanje. To su: Eurofighter (Typhoon); Super Hornet (F/A – 18 E/F); spomenuti Rafale i jedini jednomotorni, ali zato najmoderniji F-35 A. Gripen E/F ovaj put ne sudjeluje u ponudi. Obični građani imali su priliku ne samo razgledavati i snimati nego i uživo opipati svaki avion jer su ponuđači bili obavezni po nekoliko njih dati na raspolaganje švicarskoj armiji radi testiranja, a zadnji dan je bio predviđen za publiku koja je s kamerama pohrlila na vojni aerodrom Payerne kako bi ih snimila iz neposredne blizine. Na kraju su – po abecednom redu – uslijedili demonstracijski letovi uz obavezne lupinge i ekshibicije kako bi se impresioniralo tisuće okupljenih znatiželjnika.

Kako bi građani Hrvatske glasali kada bi imali priliku na referendumu odlučiti za ili protiv planirane nabave vojnih aviona? I kada bi znali koliko bi ta planirana kupnja stajala i koliki bi još bili troškovi njihova održavanja do kraja vijeka trajanja?

Građani Hrvatske već dugo slušaju kako je nabava vojnih aviona “ozbiljan posao” i kako je Ministarstvo obrane dobilo “ozbiljne ponude od ozbiljnih država”. Dobro je da Ministarstvo obrane to ističe jer obični ljudi inače to ne bi imali na temelju čega zaključiti. No Ministarstvo obrane ne priopćava ništa o planiranoj cijeni same nabave aviona i pripadajuće opreme (simulatora i naoružanja), a ni o predviđenim troškovima koji će nastati tijekom njihova vijeka trajanja. Nepotrebno je istaknuti da Hrvatska – koja uopće nema proizvodnu industriju – nema što ponuditi za kompenzacijske poslove.

S-400 je za obranu zračnog prostora bolje rješenje od aviona

No građani Hrvatske ne znaju još mnogo toga. Na primjer, ne znaju kako je uopće organizirana zračna obrana Hrvatske, odnosno do kojih će visina (i na kojim područjima) njezin zračni prostor braniti raketni sustavi (i koji!) a od kojih visina prema gore “nastupaju” avioni. Švicarci, naravno znaju i to, kako je to prošle godine dokazala erupcija gnjeva na neuspio projekt Bodluv (sustav rakete zemlja-zrak srednjeg dometa). Ukratko, analiziranjem te materije dolazi se do zaključka da Hrvatska zbog svoje konfiguracije višenamjenske avione koje planira nabaviti vrlo teško može “produktivno” angažirati u slučaju ozbiljnog sukoba ili rata. Otvoreno rečeno: oni bi za ishod tog sukoba bili potpuno irelevantni.

Za obranu zračnog prostora Hrvatske najbolje bi rješenje zapravo bio jedan jedini ruski sustav S-400. U Turskoj – gdje ga oduševljeno testiraju protiv F-16 (jer su ga pobunjeni časnici koristili za napad na zgradu ureda predsjednika u zadnjem pokušaju vojnog udara) – tvrde da S-400 doista “skida s neba sve što leti”. Ne samo sve moguće avione (uključujući i navodno nevidljive jer ima vrhunski sofisticirani radar) nego čak i krstareće rakete, dronove itd.

Odgovarajući na pitanje kako je Turska kao članica NATO-a mogla i smjela – nabaviti ruski sustav protuzračne obrane Recep Tayyip Erdogan je ironično rekao: “Da, da, mi jesmo članica NATO-a i imamo ugovore sa zapadnim zemljama. Ali su i naši neprijatelji na zapadu, a prijatelji na istoku”. Jedan od razloga za nabavu sustava S-400 sigurno je bio i to što Grčka ima 80-ak F-16 koje kani modernizirati, a njezini odnosi s Turskom tradicionalno nisu dobri.

Naravno, kada bi i Hrvatska nabavila sustav S-400, to bi dobrano zabrinulo neprijateljske pilote koji se ne bi tek tako usudili ući u hrvatski zračni prostor znajući da ih čeka S-400 (koji može simultano gađati šest aviona).

Grčka je inače prva europska zemlja koja je nedavno nabavila francuski Rafale (6 novih i 12 polovnih za 12,5 mlrd. dolara), što su njemački mediji pozdravili naslovima poput “Lijepo novo oružje” (aluzija na opće stanje i krajnje siromaštvo Grčke). Komentare u Grčkoj vezane uz ideje Hrvatske da i ona nabavi Rafale lako je pretpostaviti, a bilo je i pitanja što bi Hrvatska radila s tako sofisticiranim avionima tako visokih performansi – i to dvomotornim (?!); o troškovima njihova održavanje tijekom cijelog vijeka trajanja da se i ne govori!

Oslabljena vojska

Ipak, Grčka je u ekonomskim relacijama (ne računajući njezin dug kao problem za cijeli EU) ipak malo značajnija od Hrvatske: njezin BDP čini 0,3% zbirnog BDP-a država EU-a, dok hrvatski jedva doseže 0,1%. Faktor ekonomske snage jedne države inače je nešto o čemu proizvođači oružja kod svojih ponuda itekako vode računa jer kalkuliraju kakvu si obranu konkretna država može priuštiti unutar zadanih financijskih okvira.

Također, postavlja se pitanje s kojim i kakvim protivnicima bi se ti višenamjenski avioni koji budu odabrani mogli ikada sukobiti, gdje i u kojim uvjetima. Recimo to otvoreno: njihovi protivnici mogli bi doći samo iz smjera Republike Srpske ili Srbije – nezamislivo je da bi mogli doći sa zapada. Najvjerojatnije bi to bili nekakvi dronovi kineske proizvodnje koji su idealno oružje protiv tako male zemlje s konfiguracijom kakvu ima Hrvatska – naravno, pod uvjetom da ta zemlja nema sustav S-400. Slati bilo kakve avione u borbu protiv takvih dronova bilo bi smiješno. Kad je riječ o potencijalnim ciljevima na zemlji (ako bi neprijatelj uspio privremeno ući na područje Hrvatske), to opet može biti samo negdje na istoku zemlje. No djelovati avionima na te ciljeve na zemlji bilo bi krajnje neracionalno.

Kad je riječ o napadu s mora, on sigurno ne bi došao od mornarice koja koristi gumenjake (poput Hrvatske) već takve koja ima kudikamo veći budžet pa si može priuštiti i kudikamo jače oružje i bolju opremu. Tu je, naravno, i pitanje koordinacije zrakoplovstva s ostalim rodovima vojske (tenkovima, artiljerijom, oklopnim transporterima i, naravno, pješaštvom), kao i njihovih planiranih nabava unutar “zadanih financijskih okvira”.

Poznato je da naši zastarjeli tenkovi već poodavno nisu u najboljem stanju, a o naoružanju i opremi pješaštva bi se dalo raspravljati. Bez tijesne i pomne koordinacije s ostalim rodovima vojske i njihove podrške, samo zrakoplovstvo ne može učiniti mnogo. Također, ideje da će Hrvatska kupnjom vojnih aviona može impresionirati bilo koga i da zrakoplovstvo može kompenzirati manjkavosti dugih rodova vojske iluzorne su.

 

Facebook Comments

Loading...
DIJELI