Za gotovo sve ljude na svijetu zdravlje je od pamtivijeka jedna od najvećih vrijednosti. Zbog toga zdravstvo ima iznimno veliku važnost u svim sustavima vlasti, a na vrijednosti zdravlja temelji se i visoki društveni status i ugled liječnika, kao i svih ostalih osoba koje se skrbe o zdravlju ljudi. To je polazište za razumijevanje činjenice da se, u gotovo svim državama svijeta, natprosječno velik broj liječnika nalazi na različitim visokim političkim položajima moći koji nisu povezani sa zdravstvom.
To se može na prvi pogled jasno prepoznati i iz iskustva Republike Hrvatske tijekom protekla tri desetljeća, a naročito iz brojnih i različitih ministarskih položaja na kojima su bili liječnici u 15 dosadašnjih vlada RH.
Primjerice, Mate Granić bio je dugogodišnji ministar vanjskih poslova i potpredsjednik Vlade, Ivica Kostović bio je ministar znanosti i tehnologije te potpredsjednik Vlade, Dragan Primorac bio je ministar znanosti, obrazovanja i sporta, Juraj Njavro bio je ministar hrvatskih branitelja, Nada Šikić bila je ministrica rada i mirovinskog sustava, Zdenko Škrabalo i Željko Reiner bili su ministri vanjskih poslova, a Andrija Hebrang bio je, između ostalog, potpredsjednik Vlade i ministar obrane. O političkoj moći liječnika u RH jednako svjedoči i činjenica da su svi dosadašnji ministri zdravstva bili liječnici (Andrija Hebrang, Juraj Njavro, Ana Stavljenić-Rukavina, Andro Vlahušić, Darko Milinović, Siniša Varga, Dario Nakić, Milan Kujundžić i Vili Beroš).
Paradoks Stožera
Zbog golemih razmjera koje je u proteklih 15-ak mjeseci u cijelome svijetu i u Hrvatskoj poprimila pandemijska koronakriza dramatično su porasli opće društveno značenje, uloga te politička moć liječnika, medicinskog osoblja, farmaceuta i svih osoba povezanih sa zdravljem. Zbog zdravlja i u ime zdravlja potpuno su izmijenjeni svi vidovi društvenog i pojedinačnih života. U ime očuvanja zdravlja donose se, opravdavaju i prihvaćaju gotovo sve opravdane i neopravdane odluke u svijetu i Hrvatskoj.
Tako se u ime očuvanja zdravlja suspendiraju temeljna ljudska prava i slobode, urušavaju se gospodarski i društveni sustavi. Strah i sve njegove razorne posljedice postale su dominantno svjetsko socijalno-psihološko stanje te glavno psihološko obilježje većine ljudi u svijetu. Unutar tog općeg kriznog konteksta treba promatrati i sva zbivanja u Hrvatskoj, u kojoj su posljedice pandemijske krize uvećane i potresima.
Koronakriza i potres dokraja su razotkrili katastrofalan način upravljanja Hrvatskom, a to se najzornije može prepoznavati na paradoksalnim i neuspješnim zbivanjima povezanima sa Stožerom civilne zaštite te političkom sudbinom ministra zdravstva Vilija Beroša. O pravnome statusu Stožera i njegovoj praktičnoj svevlasti nije vođena otvorena parlamentarna rasprava, nego se određena legalizacija djelovanja Stožera dogodila sa zakašnjenjem i putem tipičnih hrvatskih korupcijskih mehanizama.
Stožer je praktično postao ključna poluga vlasti Andreja Plenkovića. On je uz pomoć Stožera i potkupljenih medija dimenzionirao epidemiološke mjere i javnu percepciju navodne uspješnosti borbe protiv pandemije te je u tako oblikovanim okolnostima održao unutarstranačke i parlamentarne izbore, na kojima je učvrstio svoju poljuljanu vlast u stranci i državi.
Bahati Plenković
Najvidljivija nelogičnost povezana sa Stožerom je u tome što je Plenković na čelo Stožera koji treba rješavati zdravstvenu krizu postavio svojeg poslušnika Davora Božinovića koji je ministar policije. Međutim, u glavnu medijsku i javnopolitičku zvijezdu munjevito je proizveden ministar zdravstva Vili Beroš te je njegova popularnost iskorištena na prošlogodišnjim ljetnim parlamentarnim izborima, na kojima je Beroš dobio najviše preferencijskih glasova, čak više od Plenkovića.
Mediji su naglašavali, a i činilo se na prvi pogled da je Berošu osigurana duga i uspješna politička karijera. Ali to očito nije želio ugroženi Plenković te je već krajem prošlogodišnjeg ljeta otvoren uobičajeni hrvatski medijski lov na Vilija Beroša. Sva bujica pandemijskih neuspjeha i naslijeđenih teških problema hrvatskoga zdravstvenog sustava počeli su se sve više svaljivati na Beroševa ministarska leđa, a usput su medijski “otkrivane” njegove nepotističke i korupcijske afere.
Tada su povjerljivi izvori iz Plenkovićeva kruga postupno u medije počeli puštati najave Beroševe smjene te nagađanja o imenima osoba koje bi mogle doći na njegov ministarski položaj. U nizu imena koja su medijski već mjesecima kandidirana nalaze se isključivo liječnici, a kako vrijeme protječe, broj kandidata neprekidno se povećava pa smjenjivanje ministra Vilija Beroša postaje sve izvjesnije.
Upućeni komentatori tvrde kako bi Beroš bio sigurno munjevito smijenjen nakon nedavnog “slučajnog” medijskog otkrića da je na sastanku s ministrom Marićem rekao kako je pripremio reformu zdravstvenog sustava, ali da provedbu sprečava Plenković. Upućeni komentatori tvrde da je Berošev ministarski položaj, slučajno ili namjerno, do daljnjega spasio predsjednik SDP-a Peđa Grbin koji je javno zatražio njegovu smjenu te je tako zaustavio smjenjivanje, jer bahati Plenković ne želi da se protumači kako on postupa po Grbinovoj želji, i to uoči važnih lokalnih izbora.
Velika reforma
Taj najnoviji produžetak Beroševa opstanka na ministarskom položaju lansirao je u javnost i nekoliko novih zanimljivih liječničkih imena koja su navodno najozbiljniji Plenkovićevi kandidati za ministra zdravstva. Riječ je o Anti Ćorušiću, ravnatelju Kliničkog bolničkog centra Zagreb, Mariju Starešiniću, ravnatelju Kliničke bolnica Merkur, i Dariju Nakiću koji je već bio kratkotrajni ministar zdravstva (2016.) u kratkotrajnom mandatu Vlade koju je predvodio Tihomir Orešković.
Zbog općeg značaja zdravstvenog sustava, a naročito u sadašnjoj pandemijskoj drami, razumljivo je da se u središtu javnog zanimanja nalaze promašaji, problemi i afere koji se događaju u hrvatskome znanstvenom sustavu. Međutim, ne smije se ispustiti iz vida da je kriza zdravstvenog sustava tek jedna od posljedica katastrofalnog načina upravljanja Hrvatskom, a to znači da se tzv. reforma u zdravstvenom sustavu neće moći dogoditi bez dubokog i širokog zahvata u cjelokupni hrvatski upravljački model, od velikih rezova u teritorijalnom ustroju i administrativnoj strukturi državne uprave do demokratizacije izbornog zakonodavstva, poduzetništva, pravosuđa, medija, kulture i znanosti.
Priča o usponu i padu ministra Vilija Beroša tipična je priča o usponu i padu niza ministara iz niza vlada RH, a naročito u mandatu Andreja Plenkovića. Nije nikakva tajna da sve imalo važnije resorne i kadrovske odluke u svakom ministarstvu određuje Plenković, a kada katastrofe i kosturi neuspješnosti Andreja Plenkovića i njegove vlade postanu prevelik javni problem, blato se svaljuje na ministre, te ih se zamjenjuje novim ministarskim figurama koje čeka ista sudbina. Na taj je način očito da se Vlada Andreja Plenkovića sve više pretvara u pačju školu.