Krajem prošlog mjeseca ruski predsjednik Vladimir Putin u svom je govoru na debatnoj konferenciji Valdaj u Sočiju naznačio novi ruski ideološki smjer – tzv. umjereni konzervativizam naslonjen na tradicijske i kršćanske vrijednosti ruskog društva, istodobno kritizirajući novi zapadni ideološki model temeljen na načelima gender-ideologije kao Rusiji potpuno neprihvatljiv. Putin pritom nije najavio ideološki rat Istoka i Zapada, kako je to bilo u vrijeme hladnog rata u 20. stoljeću, ali s potpuno suprotnih pozicija dviju strana u odnosu na ove današnje, kada se zapadni liberalizam i kršćanstvo sudaralo sa sovjetskim komunizmom i ateizmom, već je racionalno rekao kako se Rusija neće miješati u spomenutu ideologiju na zapadu, tj. nametati mu svoju, ali je to isto zatražio i od Zapada u odnosu na Rusiju.
Nova polarizacija
Putin je time i sam “odrezao” Rusiju od Zapada s obzirom na to da to – inače moćno američko “oružje” pred kojim su pokleknule gotovo sve europske tradicionalne kršćanske utvrde – više definitivno neće biti moguće implementirati u ruski zakonodavni okvir. Zanimljivo je i kako se, osim ponešto britanskih i američkih medija, u EU-u gotovo nitko nije odlučio analitički pozabaviti spomenutim Putinovim govorom, (ne)svjesno ignorirajući njegovu važnost i dalekosežnost. Međutim, to nikako neće biti i jedino polje ideološkog obračuna Zapada i Rusije. Ono drugo polje – klimatske promjene, još je opasnije ne samo za te dvije strane, nego i za cijeli svijet, s obzirom na zloporabu i politizaciju same teme koja bi trebala biti dominantno znanstvenog karaktera. To se čini zbog upravljanja budućim radnim procesima, ali i zbog pokušaja ovladavanja prirodnim bogatstvima na jedan posve drukčiji i perfidniji način.
I još jedno, treće polje nove globalne ideološke borbe je predstojeći summit demokracija u Washingtonu 9. prosinca, na kojem će Bidenov tim svijet i definitivno htjeti podijeliti na “dobar i zao” tj. na “demokratski i autoritarni”. Da klimatske promjene postaju novo polje globalne ideološke borbe, a sama klima u tome je, zapravo, drugorazredni problem iako se gotovo svi svjetski znanstvenici sada slažu u tome kako su klimatske promjene već sada ozbiljne, ali se ne slažu s uzrocima i još više nametanjem modaliteta borbe protiv njih, svjedoči i činjenica da je ta tema bila i jedna od dominantnih na summitu G20 prošloga tjedna u Rimu. Međutim, u Rim nisu stigli ruski predsjednik Vladimir Putin i kineski vođa Xi Jinping, iako oba državnika favoriziraju upravo platformu G20 kao najpovoljniju za rješavanje ključnih svjetskih problema, a odbacuju mogućnost da o tome odlučuje puno uži klub G7 najbogatijih zemalja svijeta od kojih, ruku na srce, pojedine to već odavno nisu – poput Italije, Francuske ili Kanade: što su, realno, te zemlje u odnosu na Kinu i njezinu ekonomsku moć u svijetu zbog koje su i pokrenute sve ove američke geopolitičke bitke?
I jesu i nisu
Putin, navodno, nije došao zbog novog vala epidemije koronavirusa u Rusiji, što, međutim, nije smetalo ruskom šefu diplomacije Sergeju Lavrovu da dođe u talijansku prijestolnicu i na summitu predstavlja Rusiju. Putin je, naravno, putem videolinka održao svoj govor, ali je svojim nedolaskom u Rim, kao i na summit UN-a o klimi u Glasgowu koji je počeo već idućeg dana – 31. listopada, odaslao jasan signal kako nešto u svemu tome “ne štima”. A što to ne štima, mogli bismo pokušati dokučiti iz mišljenja pojedinih ruskih analitičara koji tvrde kako je Putin odustao od dolaska na spomenute zvučne međunarodne manifestacije jer smatra da se na njima ionako ni o čemu konkretno neće odlučivati i da one služe isključivo kako PR Bidenu i njegovoj novoj globalnoj ideološkoj matrici, dok će se stvarni svjetski problemi rješavati u puno užim formatima. I opet izgleda da Putin nije daleko od istine: summit G20 nije dogovorio ništa konkretno osim iznošenja uobičajenih fraza o klimi i pandemiji covid-19. Spomena vrijedno u završnoj deklaraciji je samo obećanje sudionika G20 da će prestati financirati energetske projekte s ugljenom. Istodobno, nije dogovoren vremenski raspored postupnog ukidanja proizvodnje na ugljen u samim zemljama G20. Nije određen ni jedan datum za postupno ukidanje subvencija za fosilna goriva u zemljama G20, već je samo dano apstraktno jamstvo da će one tomu težiti “u srednjem roku”.
Puno više konkretnog nije donijela ni konferencija u Glasgowu na kojoj su već prvog dana bile vidljive ozbiljne “pukotine” i sve dublji jaz između bogatih zemalja Zapada koje inzistiraju na konkretnim potezima i datumima o, primjerice, zabrani korištenja ugljena kao energenta i onih manje razvijenih, prije svega divova poput Indije koji se s takvim nametanjima ne slažu. Indiju tu podupire Kina, čiji čelnik također nije doputovao u Glasgow, jednako kao ni brazilski i turski predsjednici.
Apstraktne želje
Izostanak ruskog i kineskog čelnika na G20 odmah je pokušao iskoristiti američki vođa Joe Biden, rekavši u Rimu kako je “razočaran”. “Razočaranje se odnosi na činjenicu da se Rusija, i ne samo Rusija nego i Kina, de facto nisu uspjele pojaviti u pogledu bilo kakvih obveza za suočavanje s klimatskim promjenama”, rekao je Biden, ne zadržavši se samo na te dvije zemlje, nego je svoje razočaranje onima koji “ne čine” potrebno na ovom području usmjerio i na Saudijsku Arabiju. A Saudijska Arabija ranije je ovoj konferenciji rekla veliko “zdravo”, dobro znajući koji je njezin cilj, ali i svjesna činjenice da će nafta i plin svijetu još dugo trebati i da je zbog toga nedodirljiva u svom prkosu “ostatku svijeta”. Kao što ni kameno doba nije završilo nestankom kamena, neće ni doba nafte i plina završiti njihovim nestankom, već samo odlukom čovječanstva. A to je ono što Saudijska Arabija, kao uz Rusiju najveći svjetski proizvođač nafte, sada nikako ne želi.
Zapravo, summit G20 bit će upamćen po dvjema stvarima: prvo, po sablasno praznom centru Rima zbog htijenja da se na čuvenoj Fontana di Trevi naslikavaju vođe zemalja sudionica summita i da u nju bace svoj novčić “za sreću”, koja će i njima i njihovim državama itekako trebati. I drugo, zbog Bidenova posjeta papi Franji, kada je u Vatikan stigao, vjerovali ili ne, u pratnji 82 američka službena vozila. Tko, zapravo, mari za vatikansku i rimsku klimu: bez tolike svite dobrih starih “benzinaca” ipak ne može ni najveći zagovornik borbe protiv emisija CO2. Osim Bidena, postoji još jedan važan zagovornik te borbe – njemu osobito drag. Riječ je, naravno, o neizostavnoj Greti Thunberg, koja je stigla u London 31. listopada i koja je zadobila veću medijsku pozornost od svih u Glasgow pristiglih političara, a znanstvenike u cijelom tom cirkusu već odavno nitko i ne spominje, kao da je Greta ona koja umjesto njih svijetu mora reći što i do kada on to mora učiniti kako bi se spriječila globalna klimatska katastrofa.
Dvostruka mjerila
Sada punoljetna, 18-godišnja Greta u tom pogledu nije bila lijena, te je iz svog ureda u središtu Londona pozvala svoje simpatizere na potpisivanje online peticije sudionicima COP26, koja je započela riječju “izdaja”, jer ekoaktivisti u svom radikalizmu političare često optužuju za nerad, a u tome su, zapravo, itekako u pravu i kada je riječ o svim drugim temama. “Kao građani ovog planeta, zahtijevamo da se suočite s izazovom hitne klimatske situacije. Ne iduće godine. Ne sljedeći mjesec. Sada!”, napisala je Greta u svom tvitu. Bidenu se to itekako svidjelo. Pa on se ipak vidi predvodnikom građana svijeta. Samu klimatsku konferenciju, kako je i red, na početku je pozdravio domaćin Boris Johnson melodramatičnim riječima: “Čovječanstvu je odavno isteklo vrijeme zbog klimatskih promjena. Sat za sudnji dan pokazuje jednu minutu do ponoći, a mi moramo djelovati odmah”. Dužan mu nije ostao ni britanski prestolonasljednik princ Charles, rekavši: “Ovo je doslovno naša posljednja kočija. Sada moramo pretočiti lijepe riječi u još ljepša djela”.
Globalni klimatski summit (COP26), održan pod pokroviteljstvom UN-a, u samom je startu bio osuđen na neuspjeh s obzirom na postavljene ciljeve vladara svijeta. Usvajanje zajedničkog stava o klimatskoj politici svih velikih proizvođača stakleničkih plinova nerealan je zadatak jer nitko nije spreman na kompromise. Najvažnije postignuće bogatog Zapada sama je činjenica da među vodećim svjetskim državama više nema ni jedne koja bi negirala važnost ove teme. Ali sve više od toga je daleki san jer dominiraju specifični putovi za postizanje globalne dekarbonizacije, koji će se sve više razilaziti s obzirom na strategije pojedinih država u tom pitanju. UN-ovi znanstvenici tako predlažu zaustavljanje krčenja šuma diljem planeta do 2025., potpuno napuštanje ugljena do 2035., prijelaz na električne automobile do 2040. i prijelaz na zelenu energiju do 2045. Međutim, “lansiranjem” solarnih i vjetroelektrana, “zeleni” energetski stratezi obećali su skoro stvaranje velikih skladišta energije, što još nije učinjeno. Ukupni kapacitet akumulacije “zelene” električne energije od njezine ukupne količine danas iznosi samo 2 posto. “Zelena energija” pokazala se skupom i zahtijeva veliku potrošnju energije za svoje stvaranje koristeći u tu svrhu te iste ugljikovodike protiv kojih se “bori”.
Prazni plan
Plan o prijelazu s fosilnih izvora energije na one obnovljive do 2050. sada je, to je već svima jasno, posve neostvariv. Na njemu još ustrajava jedino EU, dok ga je Kina, npr. prolongirala za 2060., s tim da će joj vrhunac potrošnje ugljena biti tek u 2030., a EU, s druge strane, ugljen želi potpuno izbaciti kao energent do 2033. Dosad ukupni energetski rast nije bio popraćen značajnijom promjenom energetskih udjela. U 2009. fosilna goriva su činila 80,3 posto ukupne energetske bilance, a u 2019. godini – 80,2 posto. Obnovljivi izvori u 2009. – 19,7 posto, a u 2019. – 19,9 posto.
Ono što je najvažnije, u posljednja dva desetljeća nije stvorena osnovna infrastruktura za novu zelenu energiju. U 2018., deset najvećih država izvora emisija stakleničkih plinova – rangiranih od najviše do najniže, bile su: Kina, Sjedinjene Države, Indija, EU, Rusija, Indonezija, Brazil, Japan, Iran i Južna Koreja. Za listopad 2021., ovaj popis izgleda ovako, prema postocima ukupnih globalnih emisija: Kina (23,1 posto), SAD (11,7 posto), EU (6,9 posto), Indija (6,6 popsto), Indonezija (3,4 posto), Rusija (3,2 posto), Brazil (2,8 posto), Japan (2,3 posto), Južna Koreja (1,3 posto), Saudijska Arabija (1,3 posto). Ukupno, ovih deset zemalja – članica Pariškog sporazuma iz 2015. daju više od polovice, odnosno 62,6 posto svjetskih emisija.
Koliko je sve ovo skupa apsurdno i degutantno, dovoljno je objasniti i kroz famoznu histeriju koja se nameće uvođenjem električnih automobila. Osim što će prouzročiti goleme štete automobilskoj industriji, upravo će njihova proizvodnja dodatno štetiti okolišu. Iz nekog razloga svi šute koliki je ekološki problem u proizvodnji električnih akumulatora za koje se koriste posebni elementi i kiseline, a još više u njihovu zbrinjavanju. Što će tek biti kada njihov broj poraste u enormnim količinama da bi se zadovoljila ekspanzija električnih automobila. Slično je i s proizvodnjom drugih komponenti za obnovljive izvore energije, poput vjetroelektrana i sl. Za njih se koriste rijetki zemljini elementi čije je iskapanje vrlo prljavo za okoliš i vrlo skupo.
Posao je posao
Evo još jednog apsurda. U svibnju ove godine Međunarodna energetska agencija pozvala je na smanjenje emisija CO2, da bi samo dva tjedna poslije zatražila od OPEC-a da njegove članice povećaju proizvodnju nafte. Nije naodmet u cijeloj ovoj priči spomenuti da su se SAD i Kina prošli tjedan dogovorili o uvozu američkog ukapljenog plina (LNG) u idućih 20 godina i da je Biden dao “zeleno svjetlo” američkim proizvođačima nafte i plina iz škriljevca, protiv kojih se oštro borio u vrijeme predizborne kampanje, dok ih je snažno podržavao njegov omraženi suparnik Donald Trump. Proizvodnja ukapljenog plina iz škriljevca zapravo je najštetnija od svih energenata, čak i od toliko omrznutog ugljena i za podzemlje i za atmosferu. Biden i njegov tim jednostavno su uvidjeli opasnost od pretjerivanja u energetskoj “zelenjavi” na temelju sadašnje energetske krize u EU-u i SAD-u. Bitno je jedino da Bruxelles u svemu tome ne vidi problem. Njemu je puno veći problem plin iz plinovoda koji također spada u fosilno gorivo pa je ekočistuncima samim time neprihvatljiv iako je višestruko čistiji od LNG-a iz škriljevca koji je ovo ljeto EU tako žedno i uzaludno čekao iz SAD-a, jer je on umjesto saveznicima nekako “skliznuo” prema neprijateljskoj Kini.
Ni kanadski premijer Justin Trudeau nije imun na licemjerje. Kao gorljivi zagovornik borbe protiv klimatskih promjena, i dalje se zdušno zalaže za kanadske naftne projekte s obzirom na to da je Kanada veliki svjetski proizvođač nafte, što joj je i ponajvažniji izvor prihoda. Izvozi je, naravno, gotovo u cijelosti u SAD. Osim na demokratske i diktatorske zemlje, Washington će od sada njih početi dijeliti i na one koje su odgovorne ili neodgovorne prema klimatskoj agendi.
Zadržavanje moći
Pritom će sama Amerika raditi sve što joj je potrebno za zadržavanje svoje gospodarske nadmoći, dozirajući svoje globalno preuzete klimatske obveze onako kako i kada njoj odgovara. Ostalima, naravno, takav komoditet neće biti moguć. Uostalom, SAD ulazi i izlazi iz međunarodnih sporazuma kako i kada to hoće. Iz onog o iranskom nuklearnom programu, potpisanog 2015. izišao je 2018., a iz Pariškog sporazuma o klimi iz 2015. povukao se 2019., da bi se 2021. u njega ponovno vratio. Time globalno zatopljenje postaje novo oružje.
Izdizanjem ovog problema na razinu ukupnog čovječanstva, tj. tvrdeći da pomaka u rješenju problema klimatskih promjena ne može biti bez zajedničkog sudjelovanja cijelog svijeta, pri čemu si Washington zadaje ulogu predvodnika, a time i suca, jasno je kako će se bilo koju zemlju koja će se tome pokušati oduprijeti zbog svojih razloga moći vrlo lako prikazati kao problematičnu i opasnu za cijeli svijet. U tom smislu cijeli svijet morat će je i kazniti. Da je tako, svjedoče i riječi Joea Bidena s konferencije za medije u Glasgowu, uoči povratka u Washington: “Mislim da je Kina teško pogriješila što nije došla. Ostatak svijeta je gledao Kinu i pitao se: što pridonose? To je važna tema, a oni su okrenuli leđa. Kako to mogu učiniti i misliti da su vođe? Isto vrijedi i za Vladimira Putina”.