Pred našim očima, a da toga u kaosu suvremenog svijeta nismo ni svjesni. Kroz sučeljavanje pomorskih sila SAD-a i Velike Britanije i cijelog zapadnog vojnog i političkog bloka s kontinentalnim silama Rusijom i Kinom odvija se velika bitka za kontrolu središnje svjetske kopnene mase – Euroazije i njezina europskog središta, istočne Europe. Ta, na prvi pogled teško vidljiva šira slika ukupnosti trenutnih svjetskih sukoba, odredit će povijest 21. stoljeća na isti način na koji su veliki svjetski ratovi odredili 20. stoljeće.
Samo je pitanje trenutka kada će pokrenuti sukob geopolitičkih divova, Zapada s Rusijom na europskoj strani i usporedno Zapada s Kinom na azijskoj strani Euroazije, razviti puni potencijal prerastanja u globalni ratni obračun – bitku svih bitaka.
Još davne 1904. godine britanski geopolitičar Sir Halford Mackinder, jedan od utemeljitelja geopolitike, u svojoj knjizi “The Geographical Pivot of History”, praktički je anticipirao ratove koji će se voditi za kontrolu središnjega svjetskog kopna Euroazije i njegova srca, “Heartlanda”. Ustvrdio je tada da je u središtu Euroazije strateški smještena regija s ogromnim resursima koja bi, ako dođe pod nadzor jedne ili skupine sila, mogla biti temelj novog svjetskog carstva. Profesor strategije na U.S. Naval War Collegeu, James Kurth, u svome članku za Foreign Affairs ustvrdio je da su “bila potrebna dva svjetska rata i jedan hladni rat kako bi se spriječilo da to Mackinderovo proročanstvo postane stvarnost”.
Mackinderove riječi: “Onaj tko vlada istočnom Europom vlada Heartlandom; tko vlada Heartlandomm vlada svjetskim otokom; tko vlada svjetskim otokom, vlada svijetom”, odzvanjaju i danas labirintima moći najmoćnijih sila svijeta. A u središtu Mackinderova Heartlanda koji određuje tko vlada “svjetskim otokom”, odnosno cijelim euroazijskim prostorom je – istočna Europa.
Točno predviđanje
Mackinder je bio daleko ispred svoga vremena i predvidio je sva ključna strateška pitanja koja su dominirala 20. stoljećem. U Prvome i Drugome svjetskom ratu Njemačka je privremeno u istočnoj Europi i Heartlandu postigla ogromne teritorijalne dobitke na štetu Ruskog Carstva i kasnije SSSR-a. U prvome sukobu Rusko Carstvo je poraženo od Njemačke, ali nakon njemačkoga gubitka rata zapadne sile, koje su kreirale Versajski poredak, natjerale su Njemačku da odustane od svih teritorijalnih dobitaka koje je postigla na temelju pobjede nad Rusijom i njemačko-ruskog sporazuma iz Brest-Litovska.
Prije svih, SAD i Velika Britanija nisu htjeli dopustiti da Njemačka kontrolira istočnu Europu i time Mackinderov Heartland. U 2. svjetskom ratu iz istog su razloga Britanija i SAD pružili političku i vojnu podršku sovjetskom totalitarnom režimu kako bi ponovo spriječili Njemačku da stekne kontrolu nad teritorijem i resursima koji bi mogli biti temelj za svjetsku dominaciju. Na samom početku rata, prije nego što je u njega ušao SAD, američki poluslužbeni časopis u članku Brucea Hoppera “Rat za istočnu Europu”, objavljenom 1. listopada 1941. godine, dakle samo 13 tjedana nakon njemačkog napada na SSSR, nedvojbeno iskazuje stavove američke politike prema mogućnosti njemačke kontrole Mackinderova Heartlanda. Hopper u tekstu navodi: “Nacistički napad na boljševičku Rusiju okončava jednu noćnu moru, no otvara drugu. Sumornu mogućnost savezništva dvaju krila svjetske revolucije, koja je plašila zapadne političare uništile su Hitlerove tenkovske divizije. Međutim, umjesto prijašnjih prijetnji, pojavila se nova opasnost. Sada Njemačka može preuzeti kontrolu nad materijalnim i ljudskim resursima od Češke do Himalaje i Perzijskog zaljeva i svojim osvajanjima pokoriti cijelu Aziju”. Tekst iz Foreign Affairsa stoga u zaključku naglašava potrebu vojne pomoći SSSR-u kako bi se takav rasplet njemačko-sovjetskog rata spriječio.
U završnoj fazi 2. svjetskog rata SSSR je uspio ostvariti kontrolu nad istočnom Europom ili srcem Heartlanda, što je izazvalo reakciju SAD-a i Velike Britanije i novostvorene vojno-političke koalicije zapadnih sila. Počeo je hladni rat. Raspadom SSSR-a i završetkom hladnog rata eliminirana je i ta prijetnja kontrole istočne Europe i Heartlanda od jedne europske kontinentalne sile, u ovom slučaju Rusije, i geopolitičke postavke vraćene su na period prije izbijanja 1. svjetskog rata, a u pogledu pozicija Rusije, praktički su u velikoj mjeri vraćene na učinke sporazuma iz Brest-Litovska, s time da dobici opet nisu pripali Njemačkoj, nego cjelini zapadnog bloka.
Europska strana
Nadmetanje za kontrolu Mackinderova Heartlanda i istočne Europe geopolitički je temelj ratova koji su se na tim prostorima vodili cijelo 20. stoljeće i nastavljaju se voditi i u 21. stoljeću, upravo kako je predviđao Sir Halford Mackinder. Stvar je uistinu krajnje jednostavna i nema blage veze s ideološkim sukobima koji su samo krinka za gole ekonomske i geopolitičke interese. Do raspada SSSR-a i Varšavskoga ugovora, Rusija je kontrolirala istočnu Europu i time Heartland, što joj je donijelo globalnu geopolitičku moć u velikoj mjeri nerazmjernu njezinoj stvarnoj ekonomskoj i političkoj moći. Nakon pada komunizma i raspada SSSR-a Rusija gubi utjecaj nad istočnom Europom i Zapad, predvođen SAD-om i Velikom Britanijom uz asistenciju kontinentalnih europskih saveznika okupljenih u NATO-u, pokušava svojim utjecajem popuniti nastali prazan prostor i ostvariti kontrolu nad istočnom Europom i Heartlandom, a Rusija se tomu opire. I to je sva mudrost naizgled kompleksnog sadržaja odnosa Zapada s Rusijom. U biti je ponovno ogorčena borba za kontrolu istočne Europe i Mackinderova Heartlanda.
Bitka je to danas na europskoj strani Euroazije za Ukrajinu, Bjelorusiju, Moldaviju i prsten država oko Rusije čiji dijelovi teritorija ulaze u geopolitički okvir istočne Europe – Azerbajdžana, Gruzije i Kazahstana.
Pomorske sile svijeta, SAD i Velika Britanija, sa svojim kontinentalnim europskim saveznicima ponovno se, nakon dva svjetska rata i jednog hladnog rata, sukobljavaju u još jednom novom hladnom ratu s kopnenim silama Euroazije. Ovaj put ne s Njemačkom i sovjetskim carstvom, nego s Rusijom, a u azijskom dijelu središnjeg svjetskog kopna – s Kinom. Ulozi za sučeljene strane sudbinski su važni i malo je mjesta za bilo kakve ustupke.
Stoga uopće nije nemoguće da iz istih geopolitičkih motiva koji su pokretali dva svjetska rata i jedan hladni rat ovaj novi asimetrični razlomljeni hladni rat preraste u novi svjetski ratni sukob. Suprotnosti interesa najmoćnijih svjetskih sila dostigle su točku bez povratka. Na europskoj strani središnjeg euroazijskog kopna ponovno se, kao i više puta u povijesti, preko istočne Europe – koridora ratova ili “vražjeg pojasa”, kako su je nazivali Nijemci, juriša na Ural i Kavkaz. Samo je pitanje vremena kada će se angloamerička vojna moć, uz asistenciju europskih saveznika, htjeli to oni ili ne, naći ponovno pred vratima Moskve. Nova američka administracija pod predsjednikom Joeom Bidenom zapravo i ne pokušava prikriti svoje namjere.
Daleki san
Cilj te nove bitke za europsku stranu Mackinderova Heartlanda isti je kao i za prošlih velikih ratova – kontrolirati istočnu Europu i spriječiti bilo kakvo povezivanje europskih sila, prije svih Njemačke s Rusijom. Potrebno je ponovno isključiti bilo kakvu mogućnost da bilo koja europska sila ili skupina sila kontrolira cijelu istočnu Europu i time cijeli Heartland. Kako je ovladavanje Rusije do Urala još samo daleki san, američkoj i britanskoj politici cilj je izolirati Rusiju u njezinu dijelu istočne Europe i spriječiti je u projekciji interesa izvan te zone, kao i osigurati čvrstu tampon-zonu između najmoćnijih europskih sila koje mogu osigurati kontrolu Heartlanda, Njemačke i Rusije.
Tampon prema Rusiji već sada čine države srednje Europe i Baltika predvođene Poljskom, Ukrajina iz istočne Europe, a u budućnosti vrlo vjerojatno i Bjelorusija, Gruzija i Azerbajdžan. Ta zona razdvajanja pokušava se objediniti u učinkovitu cjelinu kroz okvir geopolitičke konstrukcije Inicijative triju mora koja obuhvaća i crnomorske države jugoistočne Europe, Rumunjsku i Bugarsku. Postojanje tampon-zone od Baltika do Sredozemlja po američkim i britanskim strateškim prosudbama sprečavalo bi Rusiju u pokušajima kontrole istočne i jugoistočne Europe i postsovjetskoga prostora. Istovremeno, takva tampon-zona onemogućava i bilo kakvo povezivanje vodećih sila u borbi za Heartland i to nije ništa novo.
Kako se može vidjeti iz članka objavljenog u Foreing Affairs od 1. listopada 1941. godine, svojevremeno je i sporazum Ribbentrop-Molotov, ili kako se službeno nazivao “Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika” iz 1939. godine, bio noćna mora tadašnjih preostalih zapadnih demokracija pomorskih sila, SAD-a i Velike Britanije. Napadom Njemačke na SSSR odahnuli su, a odmah potom već u ranoj fazi njemačko-sovjetskog rata Velika Britanija i kasnije SAD počeli su pružati masivnu vojnu pomoć SSSR-u ponovno iz potrebe sprečavanja da jedna sila vlada Heartlandom, ovaj put Njemačka ako bi SSSR potonuo u poraz.
Tampon-zona
Potreba za sprečavanjem i danas aktualne mogućnosti da jedna sila vlada Heartlandom jamči dugoročno sučeljavanje, kontinuiranu napetost i nesigurnost na europskim prostorima. Naime, upravo da na vlast u Rusiji dođe zapadnoj politici sklona politička garnitura i da Rusija pritom opstane kao država i nekim čudom mirno udovolji svemu što Zapad od nje traži, ne bi se dogodilo smirenje napetosti niti bi se uspostavila stabilnost europskog mirovnog poretka. Upravo suprotno – cijela igra bi se samo podigla na još višu i opasniju razinu i slijedilo bi novo zaoštravanje odnosa.
Jednostavno zato što bi potencijalno povezivanje takve Zapadu prihvatljive Rusije s europskim silama, posebice Njemačkom – što bi bio logičan slijed događaja nakon takve transformacije ruske vanjske politike – ponovno otvorilo mogućnost prevlasti europskih kontinentalnih sila nad Heartlandom na štetu pomorskih sila SAD-a i Velike Britanije. Očit primjer, koji ruska politika ne zaboravlja, jest približavanje Rusije Zapadu za Jeljcinove ere koje je od američke i britanske politike uspješno minirano povlačenjem poteza usmjerenih na slabljenje Rusije kako bi se održao potreban disbalans snaga. Ako ih već nisu mogli držati odvojene, bez tampona između njih, morali su oslabiti jednu stranu.
To je učinjeno tako temeljito da se Rusija velikim dijelom i zbog vlastitih slabosti, ali i djelovanjem vanjskih utjecaja, našla na rubu propasti i poniženja. Američki savjetnici vodili su kampanje ruskih političara, a povlašteni oligarsi s računima u zapadnim bankama pljačkali su Rusiju i iz nje izvlačili novac i bogatstva i uništavali rusku vojnu i gospodarsku moć. Ruska vojska pretrpjela je u tom periodu veću moralnu i materijalnu devastaciju nego za prvih udara Wehrmachta. Posljednji sovjetski čelnik Gorbačov, koji je okončao hladni rat i osigurao mirno razdvajanje nuklearnih snaga, tada je ispao geopolitičkim idiotom, a predsjednika Jeljcina, koji je spriječio komunistički protuudar i sačuvao nominalno demokratski ustavni poredak Rusije, nitko više nije uzimao za ozbiljno i na Zapadu su ih obojicu neskriveno ismijavali. S njima je i cijela Rusija izvrgavana ruglu.
Neukusni licemjeri
Dovoljno se prisjetiti s kakvom je zluradošću i ismijavanjem u zapadnim medijima i državnim strukturama popraćena havarija ruske nuklearne podmornice Kursk. Bila je to državno usmjeravana propagandna oluja ismijavanja i ponižavanja. Pomorske nesreće događaju se svakodnevno, a borbeni avioni padaju diljem svijeta. Američka nuklearna podmornica Thresher potonula je kao kamen na dno Atlantika zajedno sa 129 članova posade i ukrcanih civilnih tehničara, jednako kao i francuska podmornica Minerve sa 52 člana posade, i to samo 60-ak kilometara od glavne francuske pomorske baze Toulon. Godinama je nisu mogli ni pronaći na morskom dnu. Prije nekoliko godina argentinska podmornica San Juan nestala je sa 44 člana posade. Njemačka je 70-ih godina u nesrećama izgubila gotovo polovicu svojih aviona F-104G Starfighter s desecima poginulih pilota, zbog čega je u Njemačkoj taj tip aviona prozvan “proizvođač udovica”. Ali ne, cijeli zapadni svijet nije odolio neukusnom i licemjernom zgražanju nad ruskom tehnologijom i likovanju zbog tragedije jedne ruske podmornice. Takve geste čine se naizgled nebitnima, ali one ipak jasno iskazuju smjer politike jedne strane prema drugoj i kreiraju duh prkosa stanovništva ponižene nacije i države.
Praktički jedino rješenje po onome što danas gotovo neskriveno iskazuje američka i britanska politika bila bi disolucija Rusije na veći broj manjih državnopravnih entiteta po mogućnosti po crtama vjerskih i etničkih podjela koje bi se međusobno sukobljavale i ne bi mogle predstavljati bilo kakvu ozbiljnu silu na prostorima istočne Europe i Heartlanda. Slično kako je učinjeno na Bliskom istoku nakon vojne intervencije i razaranja Iraka te provedenih programiranih “događanja naroda” kroz revolucije tzv. arapskog proljeća i ratove koje su one izrodile. No i takav razvoj nosi svoje izazove jer bi se u nastalu geopolitičku prazninu mogao ubaciti neki drugi europski hegemon, prije svih Njemačka, koja bi se zacijelo u takvom razvoju zbivanja pokušala osloboditi lanaca koji je sada sputavaju. Iz paradigme ponižene i oslabljene Rusije izronio je Putin i njegova era. Američka i britanska politika zapravo su stvorili Putina i ruku na srce, da njegova struja ruske politike nestane sa scene, našli bi se ponovno u velikim nevoljama. Primjerice, netko kao što je danas razvikani Navaljni zbog svojih očitih veza s njemačkim obavještajnim službama i njemačkim političkim krugovima američkoj i britanskoj politici postao bi samo nova noćna mora i zacijelo ne bi dugo svirao na ruskoj političkoj pozornici. Zapravo je izuzetno teško pronaći odgovarajuću političku osobnost u Rusiji koja bi potpuno odgovarala britanskim i američkim interesima i ne bi predstavljala opasnost povezivanja s Njemačkom.
Uostalom, u igri je i Poljska koja si ne može dopustiti povezivanje Njemačke i Rusije i stvaranje pretpostavki za svoje peto komadanje.
No najveći problem današnjih geopolitičkih postavki i tampon-zone između europskih kontinentalnih sila i Rusije je činjenica da države koje čine tu zonu razdvajanja nisu u poziciji kakvoj su bile za prve inicijative povezivanja triju mora pod vodstvom Poljske u periodu između Prvoga i Drugoga svjetskog rata. Danas postoji NATO-savez pod američkim vodstvom u kojem su te države okupljene. One nisu samostalne sile – kakva je, primjerice, Poljska bila između dvaju ratova – koje razdvajaju snage drugih sila. U njima su stacionirane američke i britanske vojne snage pa su stoga dio jedinstvene američke i savezničke vojne i političke koalicije snaga koja se polako, ali sigurno približava punom direktnom kontaktu s Rusijom kao suparničkom silom. Takva tampon-zona ne sprečava direktni dodir konkurentskih sila nego naprotiv – omogućuje ga. Jedino što razdvaja je direktni kontakt između Njemačke i Rusije. Ako saveznička koalicija predvođena Amerikom uz Ukrajinu ovlada Bjelorusijom, Gruzijom i Azerbajdžanom, bit će zatvoren puni krug oko Rusije.
Vojni potencijali
Pitanje svih pitanja je – što će se dogoditi kada NATO predvođen SAD-om potpuno izbije na ruske granice. Što potom? Kakav je daljnji plan i kakva se prednost time postiže za američke i savezničke geostrateške pozicije? Pitanja su to bez jasnog odgovora.
Nije zgorega podsjetiti da je posljednji put kada su američke vojne snage došle u direktni dodir sa sučeljenom euroazijskom silom sve završilo ulaskom Kine u Korejski rat. Izbijanje američkih snaga na granicu Sjeverne Koreje s Kinom na rijeci Yalu nakon uspješno izvršene kontraofenzive južnokorejskih i UN-ovih snaga predvođenih SAD-om nije rezultirao smirivanjem Kine i njezinim odustajanjem od podrške Sjevernoj Koreji, nego upravo suprotno – masovnim kineskim jurišom preko granice na američke i savezničke snage. Kineski napad uspjeli su zaustaviti tek na uskom mostobranu na samom jugu Južne Koreje. Ključni razlog održanja sjevernokorejskog režima i danas je njegova uloga tampon-zone između kineskih i američkih vojnih potencijala, iako u toj priči važnu ulogu igra i strah regionalnih sila od ujedinjene Koreje. Slično se dogodilo i nakon što su podjelom Poljske, njemačke i sovjetske snage došle u neposredni dodir. Rat je bio neizbježan. Velike sile sučeljenih interesa ne podnose bliske vojne dodire. Oni za njih predstavljaju ne samo nezgodnu geopolitičku poziciju nego i životnu prijetnju.
Stoga je, nažalost, novi veliki rat lako moguć ne samo zbog ulaska sučeljenih strana u vojni dodir, što je, uostalom, bilo i stanje za trajanja prvoga hladnog rata, nego prije svega zato što su geopolitičke postavke na euroazijskom prostoru gotovo identične onima iz 1914. i 1939. godine i s gotovo istim akterima.
I davne 1914. godine, kada je svijet bio u gospodarskom i tehnološkom usponu, i krajem 30-ih godina prošloga stoljeća malo tko je htio vjerovati da će sve završiti kataklizmičnim pokoljima. Ali ipak, dogodilo se upravo to i lako je moguće da će se dogoditi ponovno ako geopolitičke silnice na euroazijskim prostorima djelovanjem novih razumnih politika nekim čudom ne promijene smjer. No, povijest se jednostavno ponavlja i geopolitičke odrednice su beznadno nepromjenjive. Određene su geografijom i nacionalnim interesima koji su praktički nepromjenjivi. Mijenja se samo tehnologija, koja u izvjesnoj mjeri, ali ne odlučno, mijenja geopolitičke postavke prostora. Povijesna iskustva govore da na razum političkih aktera ne treba previše računati. Tim prije što ni nuklearno oružje nije više jamstvo da do velikog rata neće doći, kao što ni kemijsko oružje nije spriječilo 2. svjetski rat. Nitko za vrijeme njegova trajanja nije u borbama koristio kemijsko oružje pa nema razumnog razloga da se i neki novi svjetski sukob ne vodi bez korištenja nuklearnog oružja. I takve varijante budućeg ratovanja na stolovima su vojnih i političkih stratega sila koje kreiraju našu budućnost. Bitka za srce svijeta i za istočnu Europu polako ulazi u zonu sumraka.
Bitka svih bitaka
Pomorske sile, SAD i Velika Britanija, pojavu europske kontinentalne sile kao hegemona istočne Europe i time Mackinderova Heartlanda nikada neće dopustiti. Sukobi i ratne prijetnje nastavit će se unedogled do novog velikog obračuna. Ovo što sada gledamo na europskom dijelu središnjeg svjetskog kopna je bitka za istočnu Europu i samo Mackinderovo srce svijeta, koja ima potencijala odvesti svijet u novi veliki rat.
Svijet u eri globalnog geopolitičkog sučeljavanja najmoćnijih sila i aktiviranoga biološkoga rata klizi u bitku svih bitaka. Pitanje je samo na koji će se način ona voditi – kao konvencionalni ratni sukob ili će to biti nešto što svijet još nije vidio.
A možda smo već duboko u onome što svijet još nije vidio. Uostalom, smrad zvijeri koja gmiže pod okriljem sukoba globalnih i regionalnih sila i biološkog nadmetanja već se osjeća. Smrad je to nadolazeće bitke nad bitkama.