Bjesomučna potraga za ustašama. Reporterka HTV-a je, prenoseći jasenovačku komemoraciju, rekla: “Gledamo izravan prijenos proboja logoraša”. A logor su probijali Plenković, Milanović, Pupovac, Jandroković, Kraus i Habulin i svi su se živi i zdravi junački probili.
Šalu i ovu omašku na stranu, ali nikada žalosnija komemoracija žrtvama logora ne bijaše kao ove godine.
Bijaše to karikaturalna demonstracija politikantstva, podaništva, manipulacija, bezosjećajnosti i laži. Donosioci vijenaca došli su kao po nečijoj naredbi, tek da bi izgovorili neke svoje političke tirade, u čijoj su dubokoj sjeni ostale same žrtve. I dalje se, unatoč svemu, ustrajava na nevjerojatnim i nevjerodostojnim brojkama stradalih.
Jedino je Milanović ukazao na zloguka pretjerivanja, koja i dalje dosežu fantastičnih 700 tisuća. Bleiburga, “križnoga puta” i Vukovara nitko se nije sjetio. To nisu njihove žrtve, koga je briga za tamo neke Hrvate koji su živjeli u državi koja se zvala NDH. Na mjesta hrvatskih žrtava nitko od ovih što su smjerno pohodili Jasenovac, kao da ih netko vodi na lancu, neće položiti vijenac ni ružu ni kamenčić. Samo je Ivo Goldstein naknadno u jednoj TV emisiji izjavio kako je u Jasenovcu stradalo i pet tisuća Hrvata, što je, reče ovaj atestirani tumač povijesti, više nego na Bleiburgu i na “tim križnim putovima”!
Dođoše muzikanti u četiri grupacije. Jednu je predvodio predsjednik Vlade, drugu predsjednik Sabora, treću predsjednik Republike, a četvrtu samozvani “predstavnici naroda žrtava”. Odvojeni dolasci dijelom su uzrokovani nepodnošljivošću dvojice vodećih ljudi, a dijelom nekim dubljim političkim razlozima.
Posve je isključeno da su razlog epidemiološke mjere, kako je iz Vlade u prvi mah objašnjeno. Stvar je točno objasnio Milorad Pupovac rekavši: “Svi znamo zašto nije bilo jedne kolone, zbog toleriranja ustaških simbola”. Nije prvi put da “predstavnici žrtava” (kao da su ih žrtve delegirale) odbijaju ići ukorak sa službenom delegacijom. Ne, jer je za njih i ova, čak i Plenkovićeva vlast, ustašofilna. To Plenković kao da ne razumije, ili se pravi Englez.
U središtu pozornosti opet se našao onaj zloglasni pozdrav, poklič, usklik ili parola. Plenković se izvlačio govoreći kako je ZDS već zabranjen, samo što ne postoji ujednačena pravna praksa. No zaboravio je kako postoji odluka Visokog prekršajnog suda, po kojoj u tom pozdravu nema ništa sporno. Ognjen Kraus ultimativno traži zakonsku zabranu, i to do ljeta ove godine, izraelski veleposlanik također se osjetio pozvanim u zemlji domaćina određivati što se smije, a što ne smije, Jadranka Kosor je za odlučnu zabranu u svim prigodama, Stjepan Mesić drži kako HOS, koji tu mrsku oznaku ima na svojim odorama, nije ni postojao do poslije rata.
Taj pozdrav prizivaju oni kojima tobože smeta”
Svi bi nešto zabranjivali i kažnjavali. No ako želimo posezati za zabranama, trebalo bi, a to bi bilo u skladu s europskim rezolucijama, zabraniti znakovlje i onog drugog totalitarnog režima te javno isticanje imena njegovih nositelja, kao primjerice onog diktatora kojega je Oliver Guez, francuski autor, nedavno uvrstio među dvadeset i dvojicu najvećih diktatora u prošlom stoljeću, s Lenjinom, Staljinom, Hitlerom, Mobutuom, Mussolinijem, Francom, Maom, Pinochetom… Ali ova druga strana ne spominje se u predloženim izmjenama Kaznenog zakona. Štoviše, u Zagrebu je na pomolu povratak JBT-a.
Taj sporni pozdrav, zapravo, nitko u Hrvatskoj više ne priziva niti zaziva, osim onih kojima on tobože toliko smeta. Njima on treba kao hrana na kojoj parazitiraju i od koje žive. Još više, treba stalno podgrijavati vatru o genocidnom narodu, o neoustaštvu, o ugroženosti. To je tema kojom se vrši unutarnja homogenizacija i stvara podloga i opravdanje za agresiju, jučer vojnu, danas političku, a sutra tko zna kakvu.
Pupovac bi mogao postati žrtva vlastitih zabrana
Nakon svega stiže i nikad oštriji i izravniji intervju Milorada Pupovca Novom listu. Treba, kaže on, sve zabraniti, i slogane, i pjesme i imena, treba kažnjavati (zatvorom) “historijski revizionizam” i negiranje genocida, kao što treba stalno, svakodnevno, političkim, obrazovnim i crkvenim porukama objašnjavati što je bila endehazija, kao da se već generacijama izazivački ne kljuca u zdrav mozak i prevrću crijeva kao ni u jednoj zemlji hitlerovske koalicije. Ali Pupovčeva je kuća od stakla i ne bi se trebao hitati kamenjem, inače bi mogao postati žrtvom vlastitih zabrana. Po istoj logici, morala bi biti zabranjena i proslava četničkog ustanka u Srbu ili pak relativizacija Domovinskog rata i list Novosti.
Posebnu pozornost zaslužuje sljedeća Pupovčeva prosudba: onaj koji kaže da je u Hrvatskoj na vlasti trgovačka srpsko-hrvatska koalicija, taj je antisemit, odnosno ustaša. U prvi mah besmislica, ali kad se bolje razmisli, ova je izjava samo dio lukave strategije. Objašnjavajući svoju izjavu, Pupovac kaže kako je isti diskurs o Židovima i Srbima, riječ je o tipizaciji jednih i drugih kao trgovaca, nepouzdanih elemenata i slično.
“Stavio je svoju ruku na žutu vrpcu”
Dakle, ovaj “ustavni patriot” nastoji pridobiti Židove za svoju ujdurmu, uvući ih u svoje kolo. Već je jednom stavio na svoj ruku žutu vrpcu. Po uzoru na neke židovske organizacije u svijetu koje bilježe primjere antisemitizma, svake godine objavljuje detaljno izvješće o govoru mržnje i nasilju prema Srbima, u što spada i kritika njega samoga.
“Izuzevši četiri nesretne godine, u Hrvatskoj nije bilo antisemitizma”
Film “Dara iz Jasenovca”, koji Pupovac navodno nije vidio, igra na istu kartu. Na ovu invektivu reagirao je Domovinski pokret jer se Pupovac referirao na jednu izjavu Miroslava Škore o trgovačkoj koaliciji. A očekivalo bi se da reagira, recimo, Ognjen Kraus jer se Židovi bez ikakva razloga (zlo)upotrebljavaju i uvlače u sukob sa sredinom u kojoj žive. U Hrvatskoj nikada, a nema ga ni sada, nije bilo antisemitizma, izuzevši četiri nesretne godine. O tome uvjerljivo piše povjesničar Mato Artuković u svojoj novoj knjizi “Hrvatsko-židovski i srpsko-židovski odnosi u drugoj polovici 19. i početkom 20. stoljeća”. Sav srpski tisak u to vrijeme čak optužuje Hrvate ne za antisemitizam, nego za filosemitstvo.