'Falilo mi je sve bosansko i odlučio sam se vratiti. Dao sam otkazno pismo dva tjedna prije odlaska', kazao je
Da na Zapadu ne teče med i mlijeko i da su mnogi koji iz Hrvatske odu ‘trbuhom za kruhom’ prisiljeni vratiti se u domovinu, pokazuje i priča A. K. iz Tuzle čiji je kruh imao ‘sedam kora’, piše dw.com.
“Kap je prelila čašu kada u kolovozu 2015. godine nisam bio u mogućnosti obitelji osigurati elementarne potrebe. Djeci sam morao reći ‘nemam'”, kaže A. K. iz Tuzle čija se čaša, kako kaže, punila od 1996. godine. „Mogućnost napredovanja, bez obzira na fakultetsku obrazovanost, nisam imao jer nisam politički podoban ni za koga”, kazao je.
S obzirom da Njemačka u BiH slovi kao zemlja blagostanja, A.K. se kod poznanika i prijatelja počeo raspitivati o načinima zapošljavanja. Dobio je ponudu da radi kod, kako kaže, „rodičinog muža”, vlasnika manjeg poduzeća koje se bavilo održavanjem poslovnih objekata. „Pitam ga što se tu radi, a on kaže: ‘ma ništa, kad je zima samo očistimo snijeg’.”
Dolaskom u München upoznaje radnika koji je preko rodbinskih veza došao neposredno prije njega. “Momak od 28 godina koji puca od snage i vedrine”, kaže A. K. i dodaje: „Gazda je s nama bio prva dva tjedna dok me nije upoznao sa svih 25 objekata, jednom školom i četiri ureda na različitim mjestima u Münchenu koje smo održavali.”
Radno vrijeme A. K. je počinjalo u 8:00, a završavalo u 20:00 sati. Ispočetka je, kako kaže, bilo zanimljivo. „Razmišljam, pa radim u Njemačkoj, to sam i želio.”
A. K. je iz dana u dan radio po 12 sati dnevno. Za to vrijeme je imao samo jednosatnu pauzu. „A onda je počeo padati snijeg. Buđenje u tri ujutro, čišćenje snijega lopatom do sedam sati, sat pauze i odlazak na redovne poslove. Održavanje ureda preuzima druga osoba jer smo mi morali čistiti snijeg nakon posla još četiri sata”, prisjeća se A. K.
Snijeg je u siječnju 2016. godine u Münchenu neprekidno padao tri dana. „Izluđeni, premoreni, psihički i fizički iscijeđeni tražimo sastanak s gazdom. Postavljamo pitanje o radnom vremenu i plaćanju čišćenja snijega što ne spada u obveze u okviru našeg 11-satnog radnog vremena. On nas napada govoreći: ‘Ne znate vi što je Njemačka, trebat će vam vremena da shvatite, zar mislite da bi vam bilo bolje na nekom drugom poslu’?”
Nakon zime i čišćenja snijega došle su druge obveze, među kojima i košenje trave, u čemu nije imao velikog iskustva. Kada je ozlijedio ruku izvlačeći kontejner pun smeća iz prostorije u kojoj se nalazio, od šefa je tražio dozvolu da ode liječniku. „Mada, moram priznati, nisam znao ni gdje da ga nađem”, kaže A. K. Njegov odgovor je bio: „I mene je jednom prilikom boljela ruka, ali sam i dalje radio.”
“Bio sam preumoran od svega. Žalio sam za obitelji, kućom, poslom, bez obzira što je plaća kasnila, žalio sam za prljavom i neurednom Tuzlom, za kavom u gradu, ma za svim što me odbijalo iz moje zemlje sam žalio i tugovao”, kazao je A. K.
“Falilo mi je sve bosansko i odlučio sam se vratiti. Dao sam otkazno pismo dva tjedna prije odlaska, moj kolega je najavio gazdi da ni on više neće raditi za njega jer sam, bez moje podrške, više nije mogao izdržati”, nastavlja priču i napominje da je imao jednu životnu školu koja mu je pomogla da shvati što su prioriteti u životu, što je dom, što je obitelj.
“Nije sve u novcu, zapravo ništa nije u novcu ako nisi sretan”, završava svoju njemačku priču A. K. iz Tuzle.