CIJENA SAMOZADOVOLJSTVA BIT ĆE VISOKA: Dijelimo tuđi novac po starom jugoslavenskom modelu. Tada smo posebno kreativni, nema nam ravnih!

Današnja rasprava nastavlja se na moju prošlotjednu diskusiju koja je objavljena na ovim stranicama. Kao što je prošlog tjedna rečeno, dolazeće promjene snažno će utjecati na funkcioniranje svih zemalja, bile one velike ili male, razvijene ili nerazvijene, i tako dalje. One će posebno bolne biti za manje razvijene zemlje (nekonkurentnost je uvijek i svagdje problem koji determinira stanje bilo koje zemlje). Kako je Hrvatska mala i nerazvijena, i zapravo nevažna osim svojim građanima, raspravu treba otvoriti danas kako bismo se pripremili za traume (možda čak i drame) koje nas sutra čekaju. Prisutno samozadovoljstvo posebno zabrinjava jer ne samo da zadovoljstvu nema mjesta nego ima, što je zabrinjavajuće, učinak fatamorgane koja bi nas mogla vrlo skupo stajati. Ako je suditi po upravo donesenom proračunu, cijena samozadovoljstva bit će visoka.

To je predmet moje iduće diskusije. Mi smo uvijek griješili i plaćali visoku cijenu, kako u slučaju grijeha propusta, tako i u slučaju grijeha struktura. Vjernici su svjesni grijeha pa se na ispovijedi pokaju, oni koji se samo takvima prikazuju moćni su pa nema potrebe za pokajanjem. Drugim riječima, poniznost i slične osobine nisu karakteristika prostora koje nazivam balkanskom krčmom. Odnosi snaga u svijetu u stalnoj su mijeni. Da parafraziram Petra Preradovića – samo mijena u tom svijetu vječna jest. Ono što je jučer bilo ne vrijedi. Ono što vrijedi danas sutra se može pokazati kao velik i poguban promašaj. Sutra je tako daleko i tako zastrašujuće. Učinkovite zemlje neizvjesnosti rješavaju obrazovanjem, obrazovanjem, obrazovanjem. U tome im pomaže znanost, znanost, znanost. Kina, SAD i njegovi saveznici započeli su zabrinjavajuće priče koje su nedovoljno prisutne u javnom prostoru. Građani se, s pravom, pitaju – kako je to moguće? Besmisleno pitanje. U Hrvatskoj je sve moguće. Ono što smo do jučer smatrali nemogućim danas je, kako nas uvjeravaju političari na vlasti i javni mediji, sasvim normalno. Pitanje je prostodušno, ali i takvo pitanje zaslužuje osudu ako pitate političare na vlasti. Što se to dramatično događa u globalnim odnosima i zašto Bruxelles, uključujući i Zagreb, mirno promatra kao da se to njih uopće ne tiče?

Birokracija je u svom poslovičnom samozadovoljstvu već davno uspostavila kohezijske fondove kako bi se ubrzao razvoj manje razvijenih zemalja članica. Dakle, ne postoje fondovi od jučer, a bilo bi krasno da smo upravo mi implementirali kohezijske fondove. Kohezijski fondovi nastali su kao spasonosna formula koja je trebala dati, a nije, velike rezultate – zahvaljujući kohezijskim fondovima, nerazvijene zemlje su morale postati, barem, prosječno razvijene. Razvojna filozofija, opasnosti i bilo koja kompleksna pitanja u birokratskim sustavima jednostavno ne postoje. Osim toga, kohezijski fondovi nisu nikakva novotarija briselske birokracije. U bivšoj državi tadašnji kohezijski fond zvao se Fond za nerazvijene republike i autonomnu pokrajinu Kosovo.


Zbog toga poistovjećujem Hrvatsku s Kosovom. Svaka je federalna jedinica imala “svoj” fond za nedovoljno razvijene krajeve (općine). Kada je riječ o uzimanju i davanju, tada smo posebno kreativni, nema nam ravnih. Osim toga, važno je reći kako sve države koje imaju demokratski deficit nastoje isti amortizirati većom preraspodjelom dodane vrijednosti. Diktature to jasno pokazuju. To je politika u vrijeme prethodne države odlično radila, što je Lijepa Naša dosljedno nastavila. Štoviše, mišljenja sam da smo institut preraspodjele dodane vrijednosti znatno, naravno kreativno, unaprijedili. Druga je stvar, koja je nevažna za hrvatske političare, što jenerazumna preraspodjela dodane vrijednosti bitna, ponekad odlučujuća, kočnica razvoja gospodarstva. Najpoznatiji primjer preraspodjele dodane vrijednosti je porezna presija, ali i njezina suprotnost – stopa subvencija i transfera. Jednima se uzima kako bi se drugima, obično koji podržavaju opciju na vlasti, dalo. Ali koga briga za sutra, vladajući vladaju danas pa je sutra jako, jako daleko i, konačno, o sutra se će brinuti politika koja će tada obnašati vlast. Danas je danas, a sutra je sutra. Naš bi mudri narod rekao: “Tko preživi, pričat će”. Jednaku sklonost preraspodjeli sredstava karakteriziraju birokratski sustavi. Moćni birokratski sustav izgrađen je u Bruxellesu koji ustrajno preraspodjeljuje sredstva manje razvijenim zemljama članicama. Kao što smo rekli, rezultata nema. Osim toga, rezultati nisu bitni. Bitno je da se može u izvještajima pisati kako postoje planovi i, što je naročito važno, napori Bruxellesa da se dinamizira razvoj manje razvijenih članica. (Kako bi inače pokazali svoju nezamjenjivost?) Ako je u pitanju kupovanje ljubavi, tada valja reći kako je ljubav kupljena novcem – vječno gladna. Birokracija to zna, ali spoznaja nije važna za njezino poslanje.  Hrvatska je u proračun za 2022. godinu “utopila” dobivena sredstva od Bruxellesa.

Umjesto takvog pristupa, predlagao sam da se odvoje vlastiti prihodi od dobivenih sredstava. Da se usvojio moj prijedlog, dobili bismo, kako bi rekao naš mudri narod, “čiste račune za dugu ljubav”, jer bismo identificirali koliko nam Bruxelles stvarno pomaže. Naime, od presudne je važnosti identificirati u kojoj mjeri Hrvatska sama može amortizirati prisutne ugroze izazvane koronavirusom i potresom. Mišljenja sam da bez briselske pomoći Hrvatska ne može premostiti prisutne ugroze. Tako priča o značaju kohezijskih fondova može proći, ali ne može proći spoznaja kako ne možemo sami savladati prisutne ugroze. Općenito, ako ne analiziramo vlastite snage, slabosti, šanse i opasnosti (SWOT analiza), tada nije moguće reći je li i u kojoj je mjeri Hrvatska suverena država. Kritičari premijera Andreja Plenkovića smatraju kako vlada svjesno “integrira” vlastita i dobivena sredstva kako bi se prikrile hrvatske slabosti. Da bi se ustanovilo pravo stanje, potrebne su analize kojih u Hrvatskoj jednostavno – nema. Ako su oponenti Andreja Plenkovića u pravu, tada su dobivena sredstva prokletstvo koje nas uljuljava i uvjerava kako vodimo optimalnu politiku iako je riječ o tragičnoj politici u zabrinjavajućem trenutku. Vladajuća koalicija će reći, što će većina medija podržati, kako je riječ o politikantstvu oporbe – neće to argumentirati objektivnom analizom. Stječe se dojam, koji je uvijek varljiv, kako vladajući uistinu vjeruju u svoje poslanje i svoju optimalnu politiku pa, prema tome, ne vide zašto bi se posebno evidentirala vlastita od dobivenih sredstava. Moram reći kako se pribojavam razloga zbog kojih analize stanja, dijagnoze i prognoze izostaju i kako se tim i takvim ponašanjem svjesno čini grijeh propusta. Grijeh je velik. Grijeh će se izjednačiti s grijehom s kojim su se suočili saborski zastupnici kada su morali odlučiti hoće li podržati glavnu državnu odvjetnicu Zlatu Hrvoj-Šipek. U Hrvatskom je saboru 77 glasova priopćilo da državna odvjetnica ima podršku Hrvatskog sabora za svoj rad u 2020. godini. I točka. Sve što se događalo, a nije se smjelo dogoditi, vladajući su okarakterizirali kao svjesno podcjenjivanje, iz redova oporbe, rada Državnog odvjetništva. Prema tome, što su činjenice više u pravu, to gore za činjenice. Sutra ćemo se čuditi kad hrvatski građani umjesto DORH-u prijave podnesu Uredu europskog javnog tužitelja u Luxembourgu.



Kad se pokrene ta i takva inicijativa, otvara se pitanje i istovremeno nameće odgovor kako hrvatski građani uopće ne vjeruju DORH-u (vrijedi za sve institucije) što je, ako se ima u vidu da je riječ o temeljnoj instituciji koja jamči provedbu pravne stečevine RH, najgore zamisliv odgovor. I to ne zato što to pokazuje kako u slučaju Hrvatske nije moguće govoriti o suverenitetu, nego zbog nepostojanja temeljnih ljudskih prava, za što smo se uvijek i svagdje svojim potpisom deklaratorno izjašnjavali. Iz navedenog slijedi kako je teško govoriti o demokraciji i svim njezinim blagodatima u Lijepoj Našoj.

Trenutni problem s USKOK-om i, posljedično, DORH-om temelji se na nezakonitom trošenju sredstava iz odobrenih kohezijskih fondova. To je naša današnja tema rasprave. Grubo govoreći, dobili smo sredstva, koja nezakonito trošimo, kako bismo ostvarili gospodarski i svaki drugi razvoj koji nije moguće, postojećim načinom trošenja dobivenih sredstava, ostvariti. Porazno da poraznije ne može biti. Nije samo Hrvatska “kreativna”. Sve su zemlje korisnice kohezijskih fondova imale problema sa zakonitošću pri trošenju odobrenih sredstava. Kako naš narod kaže: “Situacija čini lopova”. Kako bi se pomoglo manje razvijenim zemljama, potrebno je reformirati postojeći sustav da bi se na drugi način ostvarili ciljevi koji se ne mogu ostvariti putem postojećeg sustava kohezijskih fondova. Baš onako kako je rekao Hanibal – ili ćemo naći put ili ćemo ga izgraditi.

Prije prijedloga treba podsjetiti na mastriške kriterija. O njima sam više puta pisao na ovim stranicama pa ću samo ponoviti kako kriteriji predviđaju moguću razinu kamatnih stopa u odnosu na tri zemlje koje imaju najniže kamatne stope (do 2 posto), inflacije (do 1,5 posto), proračunski deficit (do 3 posto BDP-a) i visinu javnog duga (do 60 posto BDP-a). Mastriški kriteriji imaju svoje zagovornike i oponente. Autor ovih redaka spada u red kritičara postojećih mastriških kriterija, što ću ukratko ponoviti. Zainteresirani čitatelj moju diskusiju glede mastriških kriterija i mojih prijedloga kako ih mijenjati može naći na www.rifin.com u radovima: “Dobitnici i gubitnici” (2017.) pod rubrikom Harač i “Makroekonomija i porezi” (2020.) pod rubrikom Ekonomija/Economisc.

 

Općenito, mastriški kriteriji su pisani za potrebe nacionalne države. Dakle, oni predstavljaju prtljagu iz prošlih vremena, kada je dominirala nacionalna država, što jedinstveno europsko tržište sigurno nije. Pogledaju li se analitički navedeni kriteriji, vidjet će se da je razlika u visini kamatnih stopa podcijenjena, dok je inflacija precijenjena. Dok bi navedene veličine bilo moguće braniti u uvjetima nacionalne države, u vrijeme tržišne države to jednostavno nije moguće.U globalnom financijskom sustavu razlika u kamatnim stopama određena je razlikama u rizicima (entropiji) između zemalja. Uređene zemlje imaju niske kamatne stope, a neuređene, kao što je to Hrvatska, visoke, zapravo vrlo visoke, kamatne stope. Hrvatska ima daleko veće kamatne stope od Slovenije koja ima veće kamatne stope od Austrije. Spomenuti DORH i stanje u pravosuđu generiraju zabrinjavajuće rizike, što izravno povećava kamatne stope i smanjuje kreditni rejting. Inozemni investitori ne traže samo niske poreze nego svoj dolazak uvjetuju poštovanjem zakonskog okvira. Ako to nije slučaj, tada, u slučaju spora, ugovaraju nadležnost sudova i arbitraža izvan odnosne zemlje kao što je to učinjeno u slučaju INA – MOL. Jedinstveno tržište pretpostavlja da nema granica među zemljama članicama. Ako nema granica, nema razloga da je u jednoj zemlji članici inflacija viša u odnosu na neku drugu zemlju. Razlika se može pojaviti zbog troškova transporta, ali to je jedna sasvim druga i za današnju raspravu nebitna priča. Visina proračunskog deficita pretpostavlja kako je moguće proračunskim deficitom do 3 posto BDP-a voditi učinkovitu anticikličku ekonomsku politiku. Stvarnost je, uključujući ovu i prethodne krize, jasno pokazala kako to nije istina. Posebno su problematične manje razvijene zemlje.

U manje razvijenim zemljama uvijek nedostaje novca kako bi se osigurala građanima potrebna javna dobra. U dobra vremena nedostaje puno, a u lošim vremenima znatno više. Pritom, to svakako valja imati u vidu, porezna presija u manje razvijenim zemljama je, bez obzira na to kako je mjerili, iznad poreznog kapaciteta poreznih obveznika. Zapravo je teško naći manje razvijenu zemlju u kojoj se vodi razumna porezna politika. Ne kažem da ih nema, nego da su rijetke. Uostalom, poznato je da sve brzorastuće zemlje imaju nisku poreznu presiju. Možete li povjerovati i je li to normalno (moguće!) da jedna od najrazvijenijih zemalja u svijetu, Švicarska, ima manju poreznu presiju od Hrvatske. Umjesto da se u mastriškim kriterijima predvidi minimalni standard javnih dobara za sve građane, predlagači mastriških kriterija su odredili proračunski deficit na razini od 3 posto BDP-a. Treba li reći kako se u vrijeme ove krize ne samo odustalo nego i ignoriralo mastriške kriterije. Ista priča vrijedi i za visinu javnog duga. U manje razvijenim zemljama koje svoju gospodarsku aktivnost temelje na monokulturi pad gospodarske aktivnosti može biti, u doslovnom smislu riječi, dramatičan kao što je to pokazao hrvatski slučaj koji je stranka na vlasti “pretočila” u veliko postignuće. Dakle, imamo velike oscilacije u gospodarskoj aktivnosti i ta i takva gospodarska struktura, prema tome, ne može amortizirati rizike koje donosi kriza, i to nužno. Sve je to, i mnogo drugog, pokazala prisutna kriza. Međutim, u mastriškim kriterijima nema mjesta za saldo platne bilance i neto inozemni dug. Postavlja se pitanje kako je uopće moguće odrediti temeljne ekonomske kriterije i izostaviti saldo platne bilance i saldo inozemnog duga? Razlozi su, kad se malo razmisli, sasvim jasni i razumljivi. Mastriški kriteriji su pisani i doneseni u interesu razvijenih članica koje uz veliki dohodak po glavi stanovnika bilježe suficit na računu platne bilance i nemaju velik neto inozemni dug.

Kad je on visok, slučaj Luksemburga, tada je riječ o inozemnom dugu na temelju kojeg se dodatno dinamizira gospodarski rast. Globalizacija se, u svojoj biti, temelji na tehničkoj podjeli rada. Proizvodni proces proizvoda moguće je podijeliti na veći broj zahvata. Svaki zahvat može se realizirati ne samo u drugoj zemlji nego i na drugom kontinentu. Gdje će se uspostaviti proizvodnja, ovisi o uvjetima koje će ponuditi zemlja domaćin. Jednom kad multinacionalna korporacija dođe u neku zemlju, ona će ondje ostati dok joj se daju posebne pogodnosti koje su veće, obilnije, u odnosu na pogodnosti koje im se nude u drugim zemljama. Kad dođe bolja, obilnija, ponuda, proizvodna aktivnost seli se u zemlju čija se ponuda nije mogla odbiti. Tako je bilo do ove krize. Štoviše, priča koju ste pročitali postala je temeljno obrazloženje, da ne kažem dokaz, kako sve zemlje imaju koristi od globalizacije. Međutim, ova je kriza pokazala kako transport i kretanje cijena njegovih usluga može ne samo “pojesti” profite nego i dovesti u pitanje opstojnost odnosne tvrtke. Tako kontrola pomorskog transporta postaje vrlo važno ne samo ekonomsko nego i političko pitanje. Izgradnja novih brodova postaje važan izazov u svakom pogledu za zemlje koje se nisu odrekle brodogradnje kao što smo to mi učinili. U javnosti se navedeno koristi kao argument kako je potrebno i nužno osigurati stratešku proizvodnju u “vlastitom dvorištu”.

Jedinstveno europsko tržište nije ništa drugo nego sinonim za “vlastito dvorište”. Operacionalizacija te i takve politike bit će veliki udarac za zemlje koje bilježe velike stope rasta, posebno u izvozu kao što je to, recimo, Kina. Zato će Kina promijeniti svoju izvoznu strategiju kako bi zadržala što je moguće više kupaca svojih roba i usluga. Na kraju će cijenu platiti zemlje koje su ignorirale postojeće ugroze i, na temelju njih, nove trendove.

 

Bruxelles bi morao imati svoju strategiju u novim uvjetima. EU desetljećima kaska za drugim zemljama. Njemačka koja plaća najvišu cijenu kako bi EU opstao (jasno, ima i najveće koristi) morat će inzistirati na promjeni modela razvoja manje razvijenih članica koji je danas u primjeni – kohezijskih fondova. To je potrebno učiniti na što tržišniji način. Dodatna birokratizacija sustava mogla bi se pokazati pogubnom, jednako kao što su pogubni dosadašnji rezultati kohezijskih fondova. Treba reći kako nije nikakva tajna po kojoj je briselska birokracija uvjerila zemlje članice kako je upravo ona najbolji sustav koji je dosad uspostavljen. Košta puno, ali “prave stvari” (kako to sugerira moćni marketing) nisu nikada preskupe. Iako briselska birokracija nema izborni legitimitet, ipak odlučuje o sudbini svih građana. O tim bi pitanjima također valjalo javno progovoriti.

Iz dosadašnje rasprave vidljivo je kako dramatičan porast cijena transporta, koji je dodatno postao nesiguran jer nisu izvjesni rokovi dostave, dramatično ugrožava postojeći sustav organizacije proizvodnih procesa. Iako nije najvažnije, kao primjer dobro ilustrira pitanje kako postojeći rizici u transportu mijenjaju sustav i politiku zaliha, što, sa svoje strane, dramatično povećava troškove poslovanja. Potreba za većim zalihama povećava potražnju, uključujući i cijene, što dodatno smanjuje učinkovitost tvrtki koje posluju na globalnoj razini. Ni to nije sve. Veće zalihe povećavaju potražnju za dodatnim financijskim sredstvima koja se investiraju u zalihe umjesto u izgradnju novih kapaciteta, što, sa svoje strane, pogoršava financijsku “krvnu” sliku odnosne korporacije. Prema tome, riječ je o tektonskim poremećajima koji će imati dramatične multiplikativne učinke. Što radi Bruxelles? Šuti. Političari su tu i takvu novu okolnost označili kao zabrinjavajuću pa, prema tome, treba osigurati domaću proizvodnju strateških roba i usluga. To je dobro rečeno. Međutim, europski političari nisu rečeno shvatili kao zov na akciju.

Nisu identificirali ugroze. Više je to bila, kao i obično, izjava primjerena briselskoj birokraciji kada je potrebno puno govoriti kako se ništa ne bi reklo. Tako se otvara novi problem kojem postojeći sustav globalizacije, zasad, nije našao rješenje. Naime, ako se počne ostvarivati politika razvijenih država proizvodnje strateških roba i usluga, imat ćemo nove/stare probleme iz vremena nacionalne države. Ta i takva politika vraća nas u vrijeme politike osiromašenja susjeda, što je tek korak do novog “zveckanja oružja” (moguće ratnih sukoba), što je samo po sebi dramatično i tragično. Naime, politika proizvodnje vlastitih strateških roba podijelit će svijet koji će tako zamijeniti globalna pravila igre regionalnim i političkim pravilima igre (iz vremena nacionalne države) koji su, povijesno gledano, tragično završavali. Naime, napuštanje postojećeg modela globalizacije rezultirat će značajnim gubicima multinacionalnih korporacija od kojih bi neke mogle “staviti ključ u bravu”. To će izazvati reakciju koju nije moguće predvidjeti i, bojim se, kontrolirati. Pridodamo li navedenom postojeće nerazumijevanje dviju najmoćnijih zemalja, SAD-a i Kine, dolazimo do dramatičnih spoznaja koje moraju zabrinjavati.

Upravo je tu nova “kvaka 22”. Umjesto dosadašnjih kohezijskih fondova, valjalo bi iste zamijeniti podrškom domaćim europskim tvrtkama da investiraju, u “svom dvorištu”, na jedinstvenom tržištu. Kao kriterij obveze pojedine zemlje članice da investira u drugu zemlju članicu mogao bi se uzeti suficit na računu razmjene roba, najprije roba, a potom i, ako bude potrebno, usluga. Kada je riječ o razvoju gospodarstva, tada je najvažniji izvozno orijentirani razvoj. Konkurentnost predstavlja u svojoj osnovi konkurentnost u tržišnim uvjetima, na tržištu na kojem nitko nije niti može biti preferiran. Kad izvezete robu u druge zemlje, tada prihodujete svjetski novac kojim možete kupiti robu i uslugu na svjetskom ili domaćem tržištu.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI