ĆIPE OPISAO PRVI POVRATAK U VUKOVAR: Nije prepoznao svoju ulicu, četnici su minirali njegovu kuću

Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Saborski zastupnik Domovinskog pokreta i vukovarski branitelj, Stipo Mlinarić Ćipe, prisjetio se danas svog povratka u Vukovar.

Njegov prvi dolazak u Vukovar bio je 1998. godine. Dok se približavao gradu, kaže, srce mu je sve jače tuklo u grudima.

Opisuje dolazak u svoju ulicu, koju nije uspio prepoznati. Njegova rodna kuća nije postojala, okupatori su je minirali.


U cijelosti prenosimo njegovu objavu.

“Moj prvi dolazak u Vukovar zbio se 1998. godine. Sjećam se svega, kao da je bilo jučer. Kako smo se približavali Vukovaru tako mi je srce sve jače udaralo u grudima kao da hoće izletjeti van. Strašne emocije. Kako sam mu se približavao, tako se u meni budio onaj stari – mladi Ćipe, onaj fakin i zafrkant koji je stalno radio smicalice, a kasnije nenadano postao prkosan i nezgodan ratnik. Godine koje su iza mene posve su me promijenile, ali kako sam se vraćao u Grad, tako sam se nekako i bojao da ću se probuditi u krivom vremenu i filmu, onom iz rata i bitaka. Ili onom moje mladosti. Ali ništa od toga neće biti moguće jer Vukovar više nije ni onaj iz mladosti ni onaj iz mog ratovanja. Stoga sam se osobito grčio u sebi – a istovremeno tako sam ga želio zagrliti. Taj grad je moj brat, moj prijatelj silan, od najvećeg povjerenja, i moj identitet. A opet, kako ga dugo nema, pitanje je i hoćemo li se prepoznati, grad i ja… Te, u njemu ću zateći njegove silovatelje, one koji ga raniše i nagrdiše, koji mu dušu ubiše, one koji iz njega ptice potjeraše, stabla raniše… Bojao sam se hoću li se raspaliti kad vidim siledžije njegove kako ga obeščašćuju, da ih ko Isus u Hramu zbacim i sve im isprevrtam. A znam da niti mogu niti smijem.



Sa mnom su bili moji ratni prijatelji, nas osmorica. Bio sam tada dobro naoružan. Tko je prošao rat razumjet će. Tijekom našeg putovanja do Vukovara prolazimo kroz selo Bršadin.

Što se promijenilo u ovome selu? Prošlo je 7 godina otkako je zlo pokretalo stanovnike ovoga sela. Svatko tko je ratnih godina prilikom proboja iz Vukovara u nadi da će se domoći slobode zarobljen u tome selu, zvjerski je ubijen. Tu i dalje žive isti oni ljudi koji su nas za vrijeme rata htjeli žive raščerupati, a danas slobodno prolazimo kroz to selo. Ili se doista nije promijenilo ništa osim sakrivanja onih istih osjećaja i nakana, ili su se njihovi pogledi promijenili. Ono prvo mi je neshvatljivo, a ovo drugo nevjerojatno. Na ova pitanja dugo nisam imao odgovor.

Ulazimo u Vukovar. Emocije obuzimaju moje tijelo, miješa se tuga i radost. Grad je i dalje razrušen, isti onakav kakav je bio dana kada sam ga napuštao zarobljen, s rukama na leđima. Nalazim se blizu svoje rodne ulice ali ju ne mogu prepoznati. Promašio sam skretanje. Toliko je sve zaraslo u travu da nisam uspio prepoznati svoju rodnu ulicu.

Napokon sam se uspio orijentirati i evo me pred mojom kućom. Odnosno pred njezinim temeljima jer su ju četnici stručno minirali. Svakako je bolje da su to napravili oni, a ne ja, na što sam bio pomišljao pri povlačenju. Nekako mi je to lakše podnijeti.

Obuzimaju me duboke emocije. Ovaj put to je tuga. Nije mi žao kuće, napravit ćemo novu, nego sam izgubio nešto puno vrjednije. U toj kući su bile slike od moga pokojnog brata, od naših prvih motora, od naših prvih ljetovanja. Nestankom tih slika umro je i dio mene. Više nemam opipljivih uspomena koje potiču i bude sjećanja, pa sam osuđen samo na one preostale koje nosim u srcu. Jer tko se sjeća dva puta živi, a ja ću se sjećati svoga brata dok mi god živo srce kuca.

Preko hrpe cigli i šute ulazim u dvorište. Gledam onu istu šljivu koja se tijekom rata opirala srušiti. Preživjela je i rušenje kuće. Prkosna i ponosna, baš kao i mi branitelji. Ruže koje je majka svake godine njegovala u dvorištu su još uvijek tu. Dočekale su me i one.

Zanimljivo je da svaki puta kada sam dolazio u Vukovar, u svoju ulicu, susjedi Srbi su me izbjegavali. Tako je to trajalo par godina, ja u Vukovar, a oni se zatvore u kuće. Svatko postupa prema svojoj savjesti.

Prigodom tog mog prvog dolaska u Vukovar, došli smo na masovni sprovod. Preko sto branitelja u ljesovima posloženi jedan pokraj drugoga omotani hrvatskom zastavom. Ponovno mi se miješaju emocije. Tuga me obuzima jer je pred ovim dečkima bio život kojeg je krvnik na silu ugasio, a s druge strane sretan sam što se hrvatski barjak vijori u Vukovaru. Josipa Lisac je tada otpjevala “Ave Maria”. Činilo mi se da je prvi put čujem. U tom ambijentu, i tom posebnom protokolu, osjetila se sva svetost te pjesme. Toliko me dojmio taj nastup da će mi zauvijek ostati u sjećanju. I cijeli taj prior mi je i sada tako živ, pa se i sada naježim kad ga se sjetim; pusta livada na kojoj se nalazi stotine sanduka u kojima leže vukovarski heroji i Ave Maria koja odjekuje ravnicom i šumom. Možda sam tada prvi put osjetio na primjeren državnički način iskazanu čast mojim suborcima, tim svetim žrtvama zaslužnim za slobodu Hrvatske. Često sam dolazio tih godina u Vukovar, nažalost najčešće na sprovode.

Moji roditelji odučili su se vratiti 2000. godine u Vukovar, u našu rodnu kuću. Često sam ih obilazio, dovodio sam im unučiće, svoje sinove. Sada kada roditelja više nema i dalje jako često dolazim u Vukovar. Danas živim u Zagrebu. Ali nekako mi se čini da ne mogu otići iz Vukovara niti on iz mene. Ipak smo zajedno prošli istu krvavu kalvariju. A opet, osjećam i znam da jedan drugome nismo rekli posljednju riječ. Svake godine na koloni sjećanja ponovno živim ponos, bol i traženje svog Vukovara, i sebe u njemu.

U zadnje vrijeme sam sve češće s njim. Danas sam ovdje, u Vukovaru. Pričamo on i ja. Moj dobri vjerni prijatelj grad“.

Facebook Comments

Loading...
DIJELI