Vukovarski branitelj i saborski zastupnik Domovinskog pokreta Stipo Mlinarić Ćipe u novom postu na Facebooku opisuje kako su iz logora u Nišu prebačeni u Srijemsku Mitrovicu.
Tamo su se nalazili i vukovarski fratri. Prisjetio se i kolika mu je bila velika želja za povratkom u Hrvatsku te što mu je jedan major rekao tijekom ispitivanja.
Prenosimo njegovu objavu.
“Napuštamo logor Niš. Neki logoraši otišli su u razmjenu, a mi ostali u zatvor u Srijemsku Mitrovicu. Opet prolazimo špalir. Modus operandi je u sva tri logora isti. Ponovno udarci, psovke i nazivanje Ustašama. Ipak su neke stvari drastično drugačije. Tu susrećemo branitelje koji su od prvoga dana u Mitrovici. Oni se ne mogu načuditi da mi koji smo tek došli smo toliko istraumatizirani. Ovdje su nam sada, na primjer, ručak donosili civilni zatvorenici, a prije ručka bi uslijedila molitva svetom Antunu. Tu molitvu ostavili su im vukovarski fratri koji su također bili u tome logoru. Da, i fratri zarobljeni nakon pada Vukovara su proživjeli logor države Srbije.
Brzo se privikavamo na bolje uvjete. Tu smo se čak uspjeli malo povezati sa svijetom. Netko je jednom dobio mali tranzistor u paketu koji se mogao dobivati iz BiH. Slušali smo vijesti samo navečer u 22 sata. Slušali smo radio Zagreb i to toliko tiho da je samo jedan od nas mogao slušati – kako nas ne bi uhvatili i kako bi štedjeli bateriju. Za slušanje vijesti u sobi zadužujemo Josipa Lordana-Lokija. A onda bi nam on prenosio što je bilo na vijestima. Tako je Loki na toj funkciji proveo otprilike desetak dana. Prepričavao nam je da se u vijestima priča samo o logorašima u Srbiji i da se stalno spominje razmjena. Bilo nam je to drago čuti ali i malo čudno pa smo smijenili Lokija s funkcije. Netko drugi je preuzeo slušanje vijesti i napokon surova istina izlazi van. Nitko nas ne spominje, kao da i ne postojimo. Jedino tko nas je spomenuo bio je kardinal Kuharić koji je čestitao Uskrs 1992. i sjetio nas se u svojoj čestitci i rekao da moli za nas. Loki je lagao iz dobrih namjera. Htio nam je podići moral, raspoloženje, da ne klonemo duhom. Ja sam ga dobro poznavao i znao sam da moj dragi prijatelj laže kao pas ali i meni su godile njegove slatke riječi. Loki, ako slučajno naletiš na ovaj tekst, pozdravljam te puno ljudino! Nije bilo logično vjerovati da smo zaboravljeni. Ali ako se ta poruka šalje, postupno razori sve ono u što smo vjerovali.
Svako zlo počinje slabiti nakon nekog vremena jer dobro je jače. Kad smo dolazili u logor, mislili smo da nepovratno odlazimo u dno pakla, a onda ipak do nas počinju dopirati riječi. Počeli smo dobivati pakete, u njima bi se prošvercalo ponešto što nije smjelo biti. Papiri, olovke, cigarete… Razvijao se jedan svoj socijalni život. Pa i pobožnosti. Prepisujemo molitve, učimo moliti, izrađujemo križeve, krunice od improviziranog materijala. Braniteljska kreativnost je bezgranična. Vodimo kalendare u zarobljeništvu. Netko se od nas ističe u jednom, netko u drugome. Među nama su se profilirali različiti. Postali smo jedna mala zajednica okupljena oko samo jedne želje: želje za životom. Ali neke stvari su zbog svega toga teže nego ikada. Želja i žeđ za povratkom nas razdire.
Razmjene su postale jedina naša tema. Počele su se događati svakih mjesec dana. Što je zlo više popuštalo, to smo više budili želju za povratkom. Svaka razmjena je budila nadu da će se i moje ime spomenuti. Ali kad bi se svaki put pokazalo da ni ovog puta ne idem kući, svi mi preostali padali bi u silne depresije. Svako razmišljanje o povratku u nama je budilo slike dragih lica i sve ono lijepo i drago što smo bili potisnuli. I nije se dalo odagnati. U našim sjećanjima sve je blistalo rajskom ljepotom. Koliko je to bilo silno drago i važno… a onda to buđenje nade završava saznanjem: ne još…a možda i nikada. Kroz taj proces sam prošao sedam puta. Sedam buđenja nade, i sedam umiranja, i povratka u logor, kao da prvi put u njega padam.
Sjećam se jednog ispitivanja koje mi je bilo osobito teško. Zaboljelo me više nego da su me tukli. Kada me čuvar gurnuo u sobu za ispitivanje, KOS-ovac me oslovio s mojim nadimkom “Ćipe”. Ostao sam u šoku. Previrem po glavi odakle me zna. Da nije neki JNA oficir koji me poznaje pošto sam služio tu vojsku od ‘88 do ‘89 godine. To sam brzo eliminirao, tamo me nisu zvali po nadimku. Kako je imao spuštenu glavu i tanke kockaste naočale nisam ga dobro vidio. Samo sam primijetio da je imao čin majora. Kada je podignuo glavu i skinuo naočale imao sam koga vidjeti. Taj lik bio je krajem 7. ili početkom 8. mjeseca u Vukovaru. Došao je iz Zagreba iz MUP-a i donio nam je u Mjesnu zajednicu pet kalašnjikova kao pomoć u obrani grada. Tamo me vidio i zapamtio mi je nadimak. Pitao me kako je poginuo Blago Zadro i čija je ideja bila da prokopamo rov preko ceste u Hercegovačkoj ulici gdje smo im gađali tenkove. Rekao sam kako je Blago poginuo jer to stvarno nije bila tajna, a za rov sam rekao da je također Blagina ideja. Kratko me je promatrao i rekao da nikada neću izaći odavde, a ako i nekada izađem da ću očistiti paučinu u zatvoru. To je značilo da ću izaći zadnji. Bio je čovjek od riječi, tako je na kraju i bilo. Toj ljudskoj bijedi, izdajniku svog hrvatskog naroda, koji je radio za KOS neću spomenuti ime jer ne zaslužuje ni toliko.
Utoliko su iščekivanja razmjena za mene bila osobito teška. Kad bi se završilo čitanje logoraša koji idu u razmjenu, a moje ime izostalo, ostao sam sam sa slikama koje još dugo neću vidjeti. Ta želja za susretom, Domovinom, životom, koja neće biti ispunjena, bila je teža od ikakve fizička boli. Nakon toga bi ostajali utučeni, mi koji smo još ostali, i satima nitko ni s kim nije pričao.
Daleko, bez utjehe, obećanja, riječi, bez razgovora. Bez ikakve krivice. Odvojen, odijeljen i otrgnut od svog naroda, od života. Ah, koja je cijena slobode jednoga naroda. Kako li je samo teško izboriti slobodu jednoga naroda. To najbolje na svijetu znademo mi logoraši.
„Nikad nećeš izići odavde… a ako iziđeš, obrisat ćeš paučinu…“
Ali ne znaš ti bijedo nesretna tko je Ćipe!
*predmeti sa fotografije su autentični i iznjeti su iz logora